Sigur Ros @ Maribor 2012

Uoči prvog nastupa Sigur Rosa u Hrvatskoj (20.10.2017.), prisjetio sam se svog prvog susreta s njima uživo i kako je protekao. Prenosim taj glazbeni report u cijelosti:

 

Do nedavno nisam uopće shvaćao kako oni uopće spadaju u post-rock, rekao bih to je više dosadna klasika za uspavat se. Jednostavno to nije moja šalica čaja, nisam imao strpljenja slušati tako sporu pjesmu od 7min, ali me je oduvijek zanimalo što ljudi vide tj. čuju u Sigur Rosu, jer njihov glazbeni pedigre mi je govorio da itekako znaju što je glazba.

Niti danas oni nisu „moja šalica čaja“, ali mišljenje i doživljaj Sigur Rosa mi se rapidno i iz temelja promjenio.

Rečenice koje su pale uz prvi poziv da idem u Maribor, kako već 4 godine nisu bili na turneji i tko zna kada će opet, motale su mi se po glavi. Nije mi bilo svejedno kao nekom glazbenom fanatiku da li možda propuštam nešto za čim ću za par godina jako žaliti i da li će me neki imati prilike još više zajebavati za propuštenim. Jedni „Pixiesi“ su mi dosta. No, tek zadnji pokušaj neumornog Žiksija me skroz slomio, post njihove ponajbolje pjesme „Popplagið“ u live verziji uz izjavu da štedim na velikanima. Ja štedim na koncertima?!?! Eee to nije istina, nije mi žao i nikad neće biti niti jednog koncerta! E tu me čopio inat, a definitivno je i „Popplagið“ sama pomogla =P

Dva dana prije koncerta kupujem kartu. U tom trenutku sam se osjećao kao malo dijete koje najedanom želi isto što i sva druga djeca, a ni sam ne znam da li to zapravo i sam želim. Sljedeći dan osjetio sam onaj vrlo poznati filing, ono uzbuđenje prije koncerta, tad sam znao da sam pravilno postupio. Za usporedbu, nedavno sam bio i na koncertu svojih srednjoškolskih heroja Peppersa, ogroman koncert, prvi put u Hrvatskoj, sve je trebalo ukazivat da se usrerem u gaće od uzbuđenja, no bilo mi je potpuno ravno.

I krećemo za Maribor. Žiksi kupi mene i Petitte Mayu točno u 17.00h, ulazim pomalo nervozan u auto, jer me Maya u 10min oprala da idem na Sigur Ros samo zato što se želim preseravati, da ona nikad na mojem mjestu ne bi išla itd. Nervozu mi naglo prekidaju dve smiješne nasmijane face koje me pozdravljaju „hello Debaser“. Ljudima je stvarno bilo drago da idem na Sigur Ros, šus pozitivne energije i sve je opet dobro. Žixi-Bačić show sve do Maribora nije stajao. „Ovaj auto ne ide s mjesta“, „Žiksi odlično voziš!“, „Šuti više jebote“, „Molim te, tu mi stani, idem van“ i tako u krug. Da nije bilo Janet koja je sve smirivala i držala situaciju pod kontrolom, tko zna da li bi uopće stigli do tog Maribora. Fun, fun all the way uz čari Jonsia i put do Maribora je prošao taj čas.

Parking smo relativno brzo našli. Približavamo se trgu Leona Štuklja, pokraj trga stoji prekrasna crkva, trg sam očekivao da će biti puno veći i otvoreniji, ali ovo me ugodno iznenadilo, mislio sam si samo da ne bude prevelika gužva. Prije samog koncerta sjeli smo se na kavu, ipak sam se morao osigurati da ne zaspim jbg =P Slučajno naletavamo bez trošenja kuna na mobitelu na Anu Bajo i Janju te njihove dvije suputnice od kojih je jedna već četiri puta bila na Islandu! (bitch). Prije samog ulaska, nalazimo se sa još jednom članicom grupe, relativno friškom, Natasom Blazic, vrlo ljubazna djevojka, žena, profesorica, s kojom sam kratio vrijeme isčekujući koncert i koja me također pohvalila što sam došao, makar ih inače ne slušam. Uh što volim zdravo i pozitivno razmišljanje.

Od predgrupe Melodrom smo čuli par pjesama od kojih mi se posljednja full svidjela, dok su Žiksiju i Bacicu dobro poslužili da precizno odrede centar akustike i taj sweet spot s kojeg će najbolje hvatati valove koje će im Jonsi odašiljati. Ja sam se odlučio ipak stati jedno 4-5m bliže stageu kako bi mogao u miru i bez ometanja odslušati i ustvrditi po čemu je Sigur Ros tako poseban. Prije koncerta nije svirala glazba kao što smo navikli na festivalima, samo je bio pušten jedan dubok, lagano distorziran zvuk koji je uzbuđenje držao naelektriziranim, vidi se da su pazili na sve. Pale se lampice, stage izgleda odlično, spreman sam na preobračaj.

Trgić je okružen zgradama, nekakvim poslovnim prosorima, ali djelovali su mi kao napuštene zgrade i u trenucima Sigur Ros čarolije, zamišljao sam si kao da smo jedini ljudi na Zemlji, potpuno pod utjecajem onoga što se zbiva pred nama, u akustičnom vrtlogu, pitao sam se da li su te zgrade samo projekcija, da li postoji išta izvan ovog prostora.

Mješavina vonlenska i islandskog mi je super, niš ne kužim i uopće se ne moram zamarati riječima. Naime meni lyricsi rijetko kad imaju neki značaj, mjuza mi je uvijek na prvom mjestu, a sada sam konačno shvatio čar Sigur Rosa. Ta čar se upravo nalazi u tom „izmišljenom“ vonlenska jeziku i njihovom vizualnom identitetu, koji je drugačiji za svaku pjesmu, tako da makar ne razumiješ niti jednu jedinu riječ, ipak znaš o čemu se u pjesmi radi, a onda nastupa mašta, desna strana mozga postaje primarna, uđeš u svijet, Sigur Ros svijet, tamo gdje brod slobodno plovi iznad mora.

Prva pjesma je krenula polako sa zvončićima, bila je to „Í Gær„ i onda onaj bubanj, zvuk bubnja kakvog nikada još do sada nisam čuo, tako mekan i dubok, savršeno čist zvuk, pa Jonsi na gitari koju svira sa gudalom poput kontrabasa. Do sada sam mislio da samo Matthew Bellamy može takve niskotonske zvukove proizvoditi sa svojim glasom, ali Jonsi je ipak to usavršio do savršenstva.  Inače, jedanaestero ih je na stageu, par violina, truba, flauta, bubanj, glockenspiel, klavir, bass gitara, Bog će si ga znat što sve ne, ali kad to sve krene u isto vrijeme, to je ekstaza, muzički orgazam, vantjelesno iskustvo, obrisi vrata raja samo što ne postanu savršeno vidljivi. Nakon „Sæglópur“ sam morao nekog pitati kako se zove ta pjesma da si ju znam poslije doma pustiti. Na „Varúð“ je prava uživancija bila čut vilionistice kako pjevaju, trnci su me prošli. I onda za kraj „Popplagið“, kakvi bolesni zvuci, kakvo finale, kapa dolje, preobražaj 100% completed. Dva sata i nešto svirke, bez jedne jedine riječi upučene publici, čak niti na kraju, samo duboki naklon, svaka čast, da je išta govorio, totalno bi me izbacio iz tripa, jer u trenucima nisam imao pojma gdje sam.

Rezime. Svi uvjeti od ambijenta, ekipe, zvuka, publike su bili zadovoljeni za odličan koncert. Boljem koncertu od ovog se može nadati jedino negdje na Islandu uz gejzire ili na nekoj lijepoj uvali ili pak livadi uz šumu. Hvala još jednom Bačiću i Žiksiju što su me nagovorili i Žiksi-expressu na prijevozu =) Nisam požalio niti u jednom trenutku, vidimo se na Žapandroidzima!

I FEEL sLOVEnia

Devedeset i šest posto

Devedeset i šest posto da ću propustiti popeti se na najviši vrh Julijskih Alpa, Slovenije i cijele bivše Jugoslavije! To je bio postotak u mojoj glavi samo sat vremena prije polaska na Triglav. Svakojake brige su me morile, nisam bio raspoložen, a opet sam znao da se vraški želim popeti na tu planinu.

Triglav (u pozadini)

(Ne)prilike?!

Vremenske prognoze su varirale. Pročelnik PD Velebita je odgodio izlet na Triglav. Pročelnik, to ulijeva poštovanje, čovjek nas je vodio u Tirol na 3500 mnv i slovi za čovjeka koji dobro zna procijeniti situaciju. Kaže mi kako nisu uvjeti za ići, da je rizik od munja i gromova i da je na toj visini lako moguće da te „prostreli“ grom.

Samo ovo je bilo dovoljno za zabrinutost. Stoga predlažem da izbjegnemo nedjelju i odradimo cijelu rutu u subotu kada je ipak vremenska prognoza pogodnija. Štef odlučno prihvaća prijedlog i gotovo je instantno bio usvojen jer sa Kredarice do podnožja treba samo sat i pol duže nego do Doliča, planinarskog doma u kojem smo trebali prespavati. Istina, po strmom terenu sa dosta otpenjavanja.  To je bio drugi razlog za zabrinutost  jer me gospodin Kralj, vodič PS Zagreba, uplašio tom strmom stazom i ukoliko padne kiša, vrlo skliskom. Tu se nisam brinuo previše za sebe, već za druge. Posebno cure koje će do tada biti prilično iscrpljene, a trebati će još koncentracije, k tome još i po mraku koji će nas sigurno zahvatiti. Treći razlog je bio moje bolno stopalo, koje je upaljeno još od prošlog vikenda i polumaratona, ali Štef me ohrabrio i rekao da se s tom ozljedom može dugo hodati i da je i sam imao istu. Znam, puno brige, valjda to ide sa godinama.

Bamberg

Nakon ugodno prospavane noći u kampu Dovje, krećemo prema Aljaževom domu. Na putu je Mikiću  kihnula gefufna pa nije mogao uz breg. Dok smo našli parking i spremili se za planinarenje, već je bilo 7:45 i malo smo ušli u „cajtnot“.

Jutarnji pogled na Škrlaticu i Dolkovu Špicu

Krenuli smo prema sedlu Luknja i pristupu „velo zahtevnoj poti“ čez Plemenice ili takozvanom Bambergu, najzahtjevnijem smjeru za Triglav. Tek što smo krenuli,  helikopter je već spašavao nekog unesrećenog planinara na stazi kojom smo se trebali spustiti. Mali šok i knedla u grlu jer iz te perspektive staza se činila gotovo kao da je 90-postotnog nagiba. Na sedlu, naša „prva dama“ Petra, odustaje od daljnjeg uspona jer je umorna od vrlo teškog radnog tjedna i nije bila sigurna hoće li uspjeti proći cijelu rutu. Smatram da je u tom trenutku to bila pametna odluka.

Ulazak u smjer Bamberg

Od Bamberga sam očekivao puno više adrenalina i dijelova karakterističnih za ferrate no toga je bilo samo na početku, a dalje uglavnom hodanje i nešto penjanja po stijenama. Ništa prezahtjevno za nas već iskusne planinare.

Dolina Vrata

Triglav

Dolazimo u podnožje vršne stijene Triglava kad nas hvata umor i glad te radimo dužu pauzu. Vrijeme je i dalje idealno, ali tu i tamo dolaze bezopasni oblaci i magla. Zbog rjeđeg zraka i jakog sunca, hodanje je bilo otežano, ali laganim tempom dolazimo svi do vrha.

Triglav, 2864 mnv

Sreća je bila vidljiva na svim planinorskim licima. Bilo je 14:45h kad smo došli na vrh, slikali smo se, nazdravili i lagano krenuli prema Kredarici. Na vrhu je bilo još dosta planinara, pretežno Slovenaca, ali i drugih. Po grebenu napredujemo polagano, u koloni no bez većih zastoja. Kod planinarskog doma Kredarica pijemo pivu i još malo guštamo u spoznaji da smo se uspješno uspeli na Triglav.

Spust čez Prag

Spuštamo se stazom „čez Prag“ jer su nam u kampu rekli da je prigodnija za spuštanje od „Tominškove poti“. Spuštanje također prolazi bez većih problema i oko 22h dolazimo mrtvi umorni do Aljaževog doma i pijemo još jednu zasluženu pivu, a osmjeh nam ne silazi s lica.

Puno brige ni za što

Nije pala kiša, gromova ni blizu, na spuštanju tek par bezazlenih padova na rit, a moje istegnuće tabana kao da je uspon izliječio, potpuno je nestalo. Svi smo bili jako ponosni na Margitu i Marinu, cure su odradile i dokazale prvenstveno same sebi da mogu puno više nego su i same mislile. Svaka čast!

Izvor Save Dolinke i jezero Bled

Budući da smo subotu tako junački odradili, nedjelja je bila dan za odmor i chillanje. Posjetili smo malo jezero Zelenci, mjesto gdje rijeka Sava Dolinka izvire po drugi put, 5 km nakon što izvire kao potok Nadiža u dolini Tamar u Julijskim Alpama na nadmorskoj visini od  1222 m. Sava Dolinka je jedna od dvaju rijeka koje zajedno tvore rijeku Savu. Napunili smo baterije namačući noge i divili se bistrini jezera. Neki su otišli i korak dalje pa su se i okupali. Druga rijeka se zove Sava Bohinjska, duga je 41 km i izvire na 805 m nadmorske visine. Kraća je za 4 km od Dolinke te se nakon 990 km obje ulijevaju u Dunav.

Zelenci

Idila Alpi

Biciklistička staza

Fascinantna je ljepota i idila koja vlada tim krajem. Prekrasni pogledi na sve strane, od zelenih livada, tirkiznih rijeka i jezera do gorostasnih vrhova Julijskih Alpa. Kroz svu tu prirodnu ljepotu prolaze biciklističke staze koje su naravno krcate biciklistima svih dobnih skupina. Guštamo sa sladoledom u ruci i upućujemo se prema jezeru Bled. Jezero, osim što je sa svojom crkvicom u sredini jako lijepo, na moje iznenađenje je i vrlo ugodno za kupanje.

Bled

To je bio kraj još jedne lijepe alpske avanture u kojoj je bilo puno smijeha i partijanja po cijelom Triglavu uz zvukove koji su dopirali iz Mikićevog party ruksaka. Taj dio smo zabilježili GoPro videozapisom i jedva ih čekam vidjeti.

Pouka za kraj

Planinarenje u visoke planine je mješavina puno različitih faktora koji odlučuju o tome koliko će biti uspješan uspon. Zabrinutost i strah su jedni od njih. No bitno je ne dopustiti da te taj strah sputava, nego samo upozori i obznani sve potencijalne opasnosti.  Treba slijediti svoj instinkt, znati svoje mogućnosti i vjerovati u njih, ali i kada odustati te u tom slučaju imati spreman „backup“ plan.

Peace & love, LK

PLANINARSKI DNEVNIK – 06.04.2015 – Medvednica

Kružna ruta – Gornje Vrapče, Slap Sopot, Kameni svati, Glavica, Gornje Vrapče

Izlet počinje standardno uz ispijanje kavice i polako skupljanje svih sudionika. Ruta kreće iz Gornjeg Vrapča gdje počinje planinarska staza broj 4. Prvo nailazimo na slap Ferendol na kojem malo zastajemo i slikamo se. Odmah poslije dolazimo do malog proplanka Družinec na kojem je izvor pitke vode, puno klupa i velika nadstrešnica sa novim krovom. Rekao bih idealno mjesto za neki piknik ili roštiljanje ukoliko je dozvoljeno.

  

Krećemo dalje prema slapu Sopot, najvećem slapu na Medvednici. Prvi put sam ga vidio pa sam se malo iznenadio koliko je zapravo lijep. Slap pada sa devet metara visoke, strogo odrezane granitne stijene na kojoj se često odvijaju speleološke i alpinističke vježbe, a posebno je spektakularan zimi kada se zaledi te ću ga iz tog razloga opet posjetiti.

  

Nastavljamo dalje do staze br. 8 koja je uglavnom blago položena i prolazi vršnim djelom zapadne Medvednice. Prolazili smo suncem obasjanim stazama koje je krasilo mnogobrojno proljetno cvijeće sa svih strana. Osjećali smo se kao da smo u bajci i kao da ćemo svakog časa ugledati vuka ili crvenkapicu.

  

Sa staze 8 spajamo se na stazu br. 6 koja nas vodi do Kamenih Svati. Kameni svati su skup stijena koje se dižu iznad sela Jablanovca, a koje su prema legendi nastale tako što je mladoženjina majka, nezadovoljna snahom, kletvom okamenila svatove. Sa vrha Kameni svati (482m), na kojemu se nalazi i žig HPO-a, puca prekrasan pogled na Hrvatsko zagorje, Samoborsko gorje, Žumberak pa čak i Alpe u daljini. Na putu prema nazad stali smo na dužu pauzu i potpuno se opustili uz klopu, pivu, kavu i uskršne kolače koje smo ponijeli sa sobom. Višak kalorija koje smo nakupili kroz uskršnje blagdane, uspješno smo sagorili i sretni i zadovoljni izlet priveli kraju.

  

INDIREKT – Cro Indie & Rock Fest, Umag 2014

Napisati ću jedan „kratki“ osvrt na mali, ali jako značajan festival. Smatram da se o tom festivalu mora pisati i zvoniti na sva zvona te sa svih strana. Zašto? Zato što mislim da je ovo trenutno najznačajniji festival indie glazbe na hrvatskoj indie sceni, sceni koja se budi i kojoj je ovakav festival očajnički trebao. Line-up čine većinom hrvatski bendovi i kantautori te neki izvođači iz šire regije. U zadnjih par godina scena se probudila, nikla je hrpa novih mladih bendova od kojih su se neki izdvojili i potvrdili da imaju izrazitu kvalitetu čak i na, usudio bih se reći, svjetskoj razini. Iz navedenih razloga odličan line-up nije bilo teško za složiti.

PETAK 4.7.

Prvo ugodno iznenađenje je bio indiebus i njegov komfor. Kožna i udobna sjedala, rakija dobrodošlice te okrugli separe na kraju autobusa, kojega smo na vrijeme zauzeli, učinilo je vožnju do Umaga još zanimljivijom. Minus je bilo jedino što se laptop nije dao spojiti na ozvučenje busa pa smo bili primorani slušati samo Domagojkovu Indirekt kompilaciju, ali ni to nije bilo loše. Imali smo prilike dobro upoznati dotada nepoznate pjesme izvođača.

Stigli smo u Umag, brzinski podigli malo indie šator naselje unutar kampa i zaputili se prema Divai Beach Baru. Divai je zbilja božanstven, a sa bijelim zavjesama, svijećama i odbljeskom mjesečine u moru smo se osjećali kao u reklami za Raffaelo. Asocijacija na Raffaelo je došla od jedne cure iz busa i možda se čini smiješno, no zbilja je tako bilo. U takvoj atmosferi sam se htio praviti gospodinom pa sam si naručio crno vino koje i nije bilo nešto. S obzirom da sam ga dobio u velikoj, lijepoj, staklenoj čaši za vino i nije bilo bitno kakve je kvalitete, glavno da je bilo fensi. Imam i par dobrih fotografija te atmosfere, ali su ostale na fotiću kojega na žalost više nemam, no otom potom.

Kako nam se put do Umaga odužio više od planiranog, zakasnili smo na Trees Of Mine i tako nisam čuo „Venice On The Inside“, a nisam siguran ni da li ju je svirao. Prvi izvođač kojega smo slušali je tako bio The Leading Guy iz Trsta. The Leading Guy se odlično uklopio u već opisanu chill atmosferu i napravio dobar warm-up za Matiju iz The Marshmallow Notebooksa kojega je dio moje ekipe željno iščekivao. Prije Matije nam je par pjesama odsvirao lokalni kantautor iz Buja, Vlado Kuzman, a kasnije se pridružio i Matijinom setu na jednoj pjesmi. Sa svojim ukuleleom, u kombinaciji sa Matijinom gitarom, napravio je pravi show, a navodno su se njih dvojica upoznali pet minuta prije nastupa. Za kraj tog kantautorskog dijela, u Divaiu nas je čekala Dunja Ercegović a.k.a. Lovely Quinces. Ovoga puta, uz njene standardne (možemo ih tako nazvati) hitove, koji uvijek iznova oduševe, oduševila su me i dva covera koje je izvela. Osim sjajnih izvedbi pjesama zabljesnula nas je i predivnom bijelom haljinom dostojnom, kako kaže, za primanje Porina. Haljina se savršeno uklopila u Divai Beach Bar eksterijer. Između pjesama, Dunja nas je ponovno počastila svojim dogodovštinama iz privatnog i seksualnog života. Jadna cura baš nema sreće, ali bar ima od nekuda crpiti inspiraciju za pisanje pjesama.

Nakon divnog Divaia, preselili smo se u American Bar gdje smo poslušali Balans, Side Project, Kimiko i Jonathan. Od navedenih najviše su me oduševili Jonathan. Baš su rasturili i vrijedilo ih je čekati do ranih jutarnjih sati s obzirom da je cijeli program dosta kasnio. Ekipa je bila preluda, u jednom momentu smo dignuli cijelu zaštitnu ogradu ispred Jonathana i bilo je malo smiješno vidjeti njihove zbunjene face jer nisu znali gdje će ta ograda završiti. Ovo mi je bio prvi put da do tako kasno, iliti tako rano, slušam neki koncert i vjerojatno ne bi izdržao bez rakije koja me držala na nogama. Određeni dio ekipe je ipak radi umora propustio Jonathan. Večer su zaključili Take Me Out! DJ-i i usprkos dugom i napornom danu uspjeli su nas još uvijek održati na podiju. Jedina zamjerka playlisti ide na pjesmu FUN. – We Are Young koja me potjerala na spavanje prije fajrunta. Stvarno mi nema gore pjesme od te, ali znam da je ekipi dobra, štaš. Zgodna pijana anegdota je bilo preskakanje ograde kampa kako ne bi morali kružiti skroz kroz recepciju, prilikom čega sam si uspio poderati hlače i k tome još doskočiti u adrenalin park, pa onda opet iz njega u kamp, da bi ujutro skužili da smo imali prolaz doslovno tri metra dalje.

SUBOTA 5.7.

Subotu smo proveli mamurno. Kupali smo se u malome mjestu Zambratija u blizini Divai Beach bara, ispijajući pivice na plaži i guštajući u zvukovima ukulelea Vlade Kuzmana. Po povratku u Umag u autobusu smo imali show jednog našeg suputnika kojega smo zvali Navojec, jer ima identičan glas kao i navedeni glumac. Navojec je na mikrofonu komentirao sve i svašta, pričao viceve… Tko je bio – zna, no 15-ak minuta je cijeli autobus vrištao od smijeha. Od cjelodnevnog izležavanja na plaži i ispijanja pivica otvorio nam se apetit, pa smo odlučili otići na pizzu. Ne bih to spominjao kao neki big deal, ali već dugo nisam jeo tako dobru pizzu, a pogotovo u tako ugodnom društvu članova Nellcote benda, Lucijom i Vinkom, te mojim CIRF-ovcima Petrom, Danijelom i Melitom. Tek kada sam se vratio u Zagreb sam skužio da je Lucija iz Nellcote ujedino i LUCE koja pjeva hit pjesmu „Možda Mi“. Shame on me. Svirala je ugodna chill glazba, gorile su svijeće, pričalo se o glazbi, festivalima i sl. – divota.

Nakon što smo napunili trbuščiće, bili smo spremni za zadnju večer Indirekta na kojoj su nastupali Nikol, Luka i Vedran, The Orange Strips, Kundyak Mezhie, Punčke i Baden-Baden. Nikol ima super stage performance i dobar vokal. Stripsi su bili super, konačno i da njih čujem, a zanimljivo je za spomenuti da su mi oni bili jedni od prvih kontakata na Last.fm-u. Posebno me oduševila pjesma „Suffocate In Love“. Jedina zamjerka je malo pretihi i slabije razumljiv vokal. Kundyak na žalost nisam poslušao, ali sam čuo da su bili super i da im je to bio prvi nastup van Splita. Punčke su opet razvalile. Ovo mi je bio njihov najbolji koncert, sigurno bolji od onoga u Tvornici, vjerojatno jer nije bilo puno priče, nego samo rock’n’roll. Vidi se da su trenutno maksimalno usvirane, puno su nastupale i totalno se kuže. Pokraj mene u prvim redovima je stajao Matija iz Marshmallow Notebooksa i bilo mi je predivno za vidjeti kako se glazbenici međusobno respektiraju i uživaju u međusobnim svirkama. Baden-Baden nisam nikada prije slušao, ali sam čuo da su odlični uživo. Da su dobra ekipa sam se već uvjerio u autobusu. To da su dobri uživo može značiti svašta, ali da će takav show napraviti – to nisam mogao ni zamisliti. Svaka stvar mi je zvučala odlično, kao da sam ju već sto puta čuo. Bilo je poganja, stage divinga, proljevanja pivi – kolektivno ludilo. Večer su ovoga puta zaključili DJ-par, Domagojko koji je imao kratki, ali brutalan set i taj neki bezobraznik koji mi nije htio pustiti Hemendex.

NEDJELJA 6.7.

Nedjelju mi je pokvarila spoznaja da sam negdje izgubio fotić na kojemu sam imao puno dobrih fotografija i filmića i ne znam zbog čega mi je gore: zbog tih fotografija ili samoga fotića za kojeg sam se čak i sentimentalno vezao. Iz depre me malo izvadio Divai i dagnje koje su nam spremili predivni organizatori, a budući da je Vedranu, glavnom i odgovornom za festival, baš bio rođendan, svi smo bili počašćeni i prefinom voćnom tortom. Svi smo bili jako iznenađeni cijelom organizacijom i gostoprimstvom. Po svemu sudeći, po volji, sposobnosti i energiji organizatora te sceni koja se budi, prognoze za Indirekt su sa svih strana vrlo optimistične. Za sljedeću godinu svi prognoziraju da će Indirekt biti barem troduplo posjećeniji te da će indiebusevi pristizati sa svih strana. Iako možda neće biti intime kao ove godine, a kamoli kao prve, to je logičan slijed i to tako mora biti. Još valja napomenuti da Indirekt nije samo glazbeni festival, nego i festival umjetnosti, odnosno crtanja grafita. To je još jedna hvalevrijedna akcija jer je Umag dobio nekoliko precool grafita.

Makar se vikend činio kao jako dug, bilo nam se užasno teško rastati i otići doma, htjeli smo da taj vikend nikada ne prestane. Do sljedeće godine!

TOP 50 ALBUMA IZ 2013. GODINE by Luc Debaser

Godina 2013. bila je vrlo produktivna. Puno velikih i poznatih izvođača izbacilo je nove albume, međutim nisu svi opravdali velika očekivanja, a neki su i potpuno podbacili. U tom smislu, 2013. je bila godina kvantitete. Premda je manje visoko kvalitetnih albuma nego prethodne godine, dovoljno je vrlo solidnih albuma koji su kvalitetom na približno istoj razini. Jako sam zadovoljan koliko sam albuma uspio preslušati (cca 150 albuma) i zato sam htio izdvojiti 50-ak najboljih te o svakome napisati barem rečenicu. Ispalo je da je to ipak malo preveliki zalogaj za tako malo vremena i još manje koncentracije, pa zato toliko kasnim sa listom, ali isplatilo se. Puno toga sam naučio pišući o njima, a stigao sam još jednom uživati preslušavajući ih u cijelosti prije nego se bacim na već zahuktalu 2014.

Prije TOP 50, prvo bih časno spomenuo albume koji nisu uspjeli ući na tu listu, a s kojima sam se isto uživao družiti te se na svakom može naći pokoja izvanredna pjesma.

• !!! – “THR!!!ER”
• Bosnian Rainbows – “Bosnian Rainbows”
• Cayucas – “Bigfoot”
• Charles Bradley – “Victim of Love”
• Cults – “Static”
• David Bowie – “The Next Day”
• Fossil Collective – “Tell Where I Lie”
• French Films – “White Orchid”
• Jagwar Ma – “Howlin”
• John Grant – “Pale Green Ghosts”
• Kurt Vile – “Wakin On A Pretty Daze”
• Midlake – “Antiphon”
• Neko Case – “The Worse Things Get, The Harder I Fight, The Harder I Fight, The More I Love You”
• Peace –  “In Love”
• Darkside – “Psychic”
• Rhye – “The Fall”
• Savages – “Silence Yourself”
• Surfer Blood – “Pythons”
• Suuns – “Images Du Futur”
• Swim Deep – “Where the Heaven Are We”
• The Dodos – “Carrier”
• The Fall – “Re-Mit”
• The Joy Formidable – “Wolf’s Law”
• The Legendary Lightness – “The Legendary Lightness”
• The Naked and Famous – “In Rolling Waves”
• The Pigeon Detectives – “We Met At Sea”
• This Town Needs Guns – “13.0.0.0.0”
• Tijuana Panthers – “Semi-Sweet”
• Toro Y Moi – “Anything In Return”
• Weekend – “Jinx”
• White Denim – “Corsicana Lemonade”
• Wooden Ambulance – “River Sand”

 

50. Miles Kane – “Don’t Forget Who You Are”

(Indie rock, post-punk revival, psychedelic rock)

 

Miles Kane mi zvuči kao mješavina između Jakea Bugga i Arctic Monkeysa. Album je pun dobrih i zaraznih pjesama. Radi se o malo oštrijem indie-rocku, uz koju laganiju pjesmu, posebno lijepom „Out Of Control“. „Don’t Forget Who You Are“ nije album koji paše u svakom trenutku. Pjesme se brzo savladaju i ne tjeraju slušatelja na ponovno preslušavanje. Tako da se čeka nastup uživo da se provjeri stvarna kvaliteta mladog glazbenika.

FAVORITI: Taking Over, Better Than That, Out Of Control, Tonight, Darkness in Our Hearts

 

49. Stereophonics – “Graffiti On The Train”

(Rock, alternative rock, indie rock)

 

Stereophonicse nikada nisam slušao, najviše sam ih znao po hitu „Maybe Tomorrow“ koju sam od uvijek volio. Ovo je prvi album koji sam skinuo i poslušao i svidio mi se. Volim te njihove orekstracije pomiješane sa brit-popom i alt rockom. U nekim trenucima me podsjećaju na dEUS i Spiritualized. Na albumu se našla i jedna blues pjesma „Been Caught Cheating“ koju su napisali za Amy Winehouse, ali ju na žalost nikada nije imala priliku otpjevati.

FAVORITI: We Share The Same Sun, Graffiti On The Train, Indian Summer, Violins And Tambourines, In A Moment

 

48. Pips Chips & Videoclips – “Walt”

(Pop rock)

 

Mislim da nema potrebe za previše filozofiranja. Drago mi je da su prekinuli dugu pauzu i izdali još jedan vrlo dobar album, nije najbolji, ali ima svojih svijetlih točaka i sve ih više cijenim. Jedini su bend iz 90-ih koji su preživjeli neproduktivne dvijetisućite i napravili korak naprijed, prije svega u produkciji i zvuku. Za sada su mi jedini stariji bend koji je u stanju boriti se i pratiti trendove uz nove mlade bendove koji niču iz dana u dan i iz kojih iskaču neki vrlo dobri.

FAVORITI: Kratka Povijest, Sa Mnom Tebi Je Zima, Mogu Ti Reć, Bi Li Ili Ne Bi, Htio Bi Da Me Voliš

 

47. Villagers – “{Awayland}”

(Indie folk)

Villagers su irski indie folk bend iz Dublina čiji je album „{Awayland}“ nominiran za Mercury Prize. Bili su spominjani i kao favoriti, ali im je „Mercury“ ipak izmigoljio iz ruku. Iskreno, možda im ta nagrada i ne bi dobro došla, ionako su malo previše pretenciozni za moj ukus. Svejedno i sama nominacija dala im je priznanje i nagradila za trud koji je itekako vidljiv na ovom albumu. Pjesme su slojevite i sadrže puno elemenata; od orkestracija, elektronike, akustičnih gitarističkih dionica do iznenadnih psihodeličnih momenata. U pjesmi „Nothing Arrived“ zvuče poput starih Arcade Fireovaca što je samo jedan od razloga zašto ovaj album treba poslušati.

FAVORITI: Earthly Pleasure, The Waves, Judgement Call, Nothing Arrived, The Bell

 

46. The Men – “New Moon”

(Punk rock)

Nakon prilično bučnog, pravog punk rock albuma „Open Your Heart“, s novim albumom, uz usnu harmoniku i mandolinu, The Men sam jedva uspio prepoznati. Sjećam se da sam čak provjeravao da li je to isti bend. Možda su postali tiši, ali definitivno nisu blaži, što su dokazali odličnom i energičnom svirkom početkom godine u Močvari.

FAVORITI: Half Angel Half Light, Without a Face, The A Seeds, I Saw Her Face, I See No One

 

45. Youth Lagoon – “Wondrous Bughouse”

(Indie rock, neo-psychedelia)

Ovo je jedan od najjezivijih albuma koje sam čuo. Podsjetio sam se na „Silent Shout“ od The Knife koja bi se mogla uklopiti u ovaj album, jedino što su ove pjesme više ambijentalne, nedostaju jaki basevi što još više pridonosi psihodeličnom doživljaju. Trevor Powers često koristi zvukove koji podsjećaju na dječji lunapark tj. na jednostavnu glazbu koja se pušta na dječjim vrtuljcima s konjićima i drugim vrtećim pizdarijama na kojima se djeca voze u krug. Tko zna kakve melodije su ostale mladom Trevoru u podsvijesti odrastajući u Boiseu, Idahu i na kakvim se vrtuljcima vozio, ali definitivno moraš biti malo pomaknut da bi stvarao ovakvu glazbu. I luv it.

FAVORITI: Mute, Attic Doctor, Dropla, Raspberry Cane, Daisyphobia

 

44. Queens Of The Stone Age – “…Like Clockwork”

(Alternative rock)

Njihov zvuk još uvijek melje i drobi, premda više nisu toliko hard. Ovaj album je najmelodičniji do sada pa su lakše probavljivi i indie priklonicima. Izgleda da Homme nije imao samo veliki utjecaj na Monkeyse, nego i obratno. Prva polovica albuma je vrh, „The Vampyre Of Time And Memory“ je jedna od njihovih najboljih balada, dok mi druga polovica albuma uvijek sve pokvari na čelu sa „Smooth Sailing“ za koju zbilja ne znam zašto je uvrštena.

FAVORITI: Keep Your Eyes Peeled, I Sat By The Ocean, The Vampyre Of Time And Memory, If I Had A Tail, My God Is The Sun

 

43. Molly Nilsson – “The Travels”

(Synthpop, avant-garde)

Molly Nilsson publiku osvaja svojim pametnim tekstovima koji su njen najjači adut. U nastupima uživo prije svake pjesme naglasi o čemu govori svaka pjesma, kada ju je napisala, što joj znači i slične bitne detalje koji znaju u cijelosti promijeniti doživljaj pjesme. Primijetio sam da ju ženski dio publike posebno voli jer ju očito najbolje shvaća, dok se meni na prvu svidjela njena synthpop glazba i njen mračan vokal. „The Travels“ ne nudi ništa novog, dapače u nekim pjesmama kao da nestaje ideja u potrazi za zaraznim synthpop strukturama, zvuči kao stalno ponavljanje istog gradiva, ali nam je opet donio nekoliko pjesama koje se uvuku duboko pod kožu. „Dear Life“ sa zaraznom i dubokom bass linijom bih izdvojio kao osobni favorit ne samo sa ovog albuma nego i općenito cijele njene diskografije.

FAVRITI: Worlds Apart, The Power Ballad, Dear Life, Going Places, City

 

42. Johnny Marr – “The Messenger”

(Indie rock)

Johnny Marr koji je od uvijek bio vezan za bendove i za projekte, konačno je napravio svoj prvi solo album. Njegova gitara bila je jedan od glavnih faktora koji su činili The Smithse jednim od najboljih svjetskih bendova. Od uvijek me u glazbi više pokreće ritam i bitnije mi je kako zvuče gitarističke dionice nego o čemu govori pjesma, a ovdje gitarističke dionice zvuče odlično, posebno u naslovnoj pjesmi „The Messenger“. „New Town Velocity“ ima toliko dobru i logičnu melodiju, jednu od onih koje zvuče toliko poznato i pitaš se jeli moguće da ju još nitko do sada nije izmislio. Da gitara može biti dovoljna za prvoklasnu pjesmu je dokazao, no na žalost, to nije dovoljno za čitav album jer u pjesmama koje je potrebno izvući pjevanjem i kvalitetnim tekstovima, Marr pada – s pjevanjem se muči i to se osjeti, za razliku od njegovog bivšeg partnera Morrisseya koji pjeva s lakoćom, a o tekstovima da ne govorim. Bez toga neke pjesme postaju trećerazredne i brzo se zaboravljaju, ali nitko mu zbog toga ne može zamjeriti jer Johnny Marr je postao legenda već puno prije „The Messengera“, a ostati će i nakon.

FAVORITI: I Want the Heartbeat, European Me, The Messanger, The Crack Up, New Town Velocity

 

41. Sean Nicholas Savage – “Other Life”

(Lo-fi, pop, synthpop, indie pop)

Sa Seanom Nicholasom Savageom sam se prvi put susreo uživo kada je nastupao kao predgrupa Marc DeMarcu. U vrlo teatralnom nastupu sve te emocije vjerno dočarava i svaku od njih duboko proživljava. Žalio sam njega i njegove ljubavne jade sa smiješkom na licu. Slušajući album bez njegove interpretacije koja upija sve te emocije, one prelaze na slušatelja i zato se treba pažljivo odabrati trenutak za slušanje ovog albuma. Ovo je album koji se (ne) želi slušati kada si jadan, kada samo želiš tiho jecati u mračnom kutu svoje sobe ili stana, kada ti cijeli svijet propadne i kada misliš da više nema izlaza, kada ti je srce slomljeno i misliš da više nema nade za tebe, kada se mrziš i najradije bi da ne postojiš i da se nikada nisi rodio.

FAVORITI: Other Life, Lonely Woman, More Than I Love Myself, Like A Baby, Bygone Summer

 

40. Junip – “Junip”

(Indie rock, folk rock, psychedelic rock)

Junip su dvojac José González (vokal, guitara) i Tobias Winterkorn (organ, Moog synthesizer) iz Švedske. Ovo im je drugi studijski album istoimenog naziva. „Junip“ nije album koji sjeda na prvu. Koliko god ga poslušali, ostati će u sjećanju po dvije izvanredne pjesme, „Line Of Fire“ i „Your Life Your Call“, dok su ostale više pozadinska ugodna glazba. Tko želi može otići i puno dublje u album tražeći smisao riječi i pouku u svakoj pjesmi, a ako tome pridruži glazbene spotove, čovjek se može dobro zamisliti nakon čega se dobije potpuno novi doživljaj pjesme pa tako i albuma. This is some heavy shit!

FAVORITI: Line Of Fire, Your Life Your Call, Walking Lightly

 

39. Mikal Cronin – “Mcii”

(Garage punk, indie rock, noise pop, power pop)

Za drugi solo album Mikala Cronina kritika nije štedjela na pohvalama, čime se uvrstio među najhvaljenije albume godine. Mikal je i član bendova Okie Dokie, Epsilons, Party Fowl i Moonhearts za koje moram priznati nisam čuo, a snimio je i album sa Tyom Segallom i povremeno im se pridruži na turneji kao prateći vokal i basist. Album ima vrlo svijetlih pjesničkih momenata poput „Weight“ ili „See It My Way“ koja je toliko dobra da bi mogla biti i generacijska himna, ali ima i trenutaka kada mi album postane naporan i počne ići na živce.

FAVORITI: Weight, Shout It Out, Am I Wrong, See It My Way, Change

 

38. Washed Out – “Paracosm”

(Chillwave, dream pop, synthpop, lo-fi)

Washed Out iza kojeg stoji mladi umjetnik Ernest Greene radi nevjerojatno senzualnu glazbu. Takozvanu „bedroom music“ ili kako on opisuje ovaj album „daytime psychedelia“. Jedan takav album se svakako mora naći u svačijem repertoaru albuma jer je prigodan za puno situacija, od kasnih noćnih šetnja kući, tmurnih lijenih podneva i izležavanja u krevetu do sunčanja na plaži i putovanja.

FAVORITI: It All Feels Right, All I Know, All Over Now

 

37. Kings Of Leon – “Mechanical Bull”

(Alternative rock, southern rock)

S Kings Of Leon sam se prvi put susreo kada sam čuo njihov megahit „Sex On Fire“. Stvar je odličan pop hit, jest da ne znaš točno o kakvom se to seksu radi, ali za pretpostaviti je da ne može biti loš. Uz spomenuti hit konstantno su se vrtjele pjesme „Closer“, „Knocked Up“, „Use Somebody“ koje nisam mogao smisliti. Brzo sam ih odbacio kao bend koji bih mogao zavoljeti, no njihovi vjerni fanovi uvjerili su me da nisu oduvijek bili takvi. Iskustvo sa Mando Diao, koji su prije „Dance With Somebody“ isto zvučali kao pravi rock’n’roll bend, upozorilo me da bi mogli biti u pravu. Pjesma „Molly’s Chambers“ sa njihovog prvog albuma mi je to i dokazala i zato sam „mehaničkom biku“ pristupio puno rasterećeniji i spreman za pomirenje. Pružio sam im priliku i nisu me opet razočarali. Vratili su se svom starom zvuku premda ne skroz. Nema pjesama u rangu „Molly’s Chambers“ ili „On Call“, više su zakoračili u mekaniji zvuk indie rocka, piskutavih gitara i plesnih ritmova, ali mi to prolazi. „Comeback Story“ je tipičan primjer i prava indie humoristična balada sa simpatičnim riječima „I’d walk a mile in your shoes/Now I’m a mile away/And I’ve got your shoes.“ Cure koje su zaljubljene bar u jednog od braće Followill reći će da to nije to, istina, u tekstovima više nema toliko masti, nema više seksa i srcedrapajućih emocija, a razlog tome je vjerojatno što su sada Caleb i Jared oboje oženjeni i čekaju djecu pa je to i logično jer nitko ne želi slušati „Sex On the Bed“.

FAVORITI: Supersoaker, Don’t Matter, Beautiful War, Comeback Story, Coming Back Again

 

36. Žen – “I Onda Je Sve Počelo”

(indie rock, experimental, post-rock, dream pop, math rock)

Jedan od najvećih domaćih iznenađenja godine. Žen su ženska četvorka iz Zagreba, oformljeni 2009. godine, tada još znani pod imenom Ž/buka, a ovo im je prvi album. Od tada su u potpunosti promijenile stil, a i sastav u kojem je jedina konstanta Eva Badanjak (glavni vokal, gitara i synth). Album je produkcijski dobro “popeglan” i zvuči odlično, sanjiv vokal u maniri dream popa je vrlo razgovijetan, post-rock dionice su čisti užitak no ne može ih se svrstati niti u jedan od spomenuta dva žanra jer tu je još pregršt elemenata koje su ubacile. Vokali presijecaju instrumentalne dionice, ali u svom minimalističkom aranžmanu diraju u srž. Glazbena struktura se konstantno mijenja tako da je teško razdvojiti pjesme slušajući album u komadu. Uživo cure imaju još dosta mjesta za napredak kako bi se približile zvuku sa albuma, ali jako mi je drago da je sve počelo, kako za njih, tako i za domaću scenu.

FAVORITI: Nije Se Desilo, Voda Je More, Slučaj No.3583, Iskrenost Je Posebna, Ton I Broj

 

35. Bonobo – “The North Borders”

(Electronic, downtempo, deep house, art rock)

Simon Green umjetničkog imena Bonobo je već skoro 15 godina na sceni i ovo mu je peti album. Ovoga puta mu na albumu vokale posuđuju Grey Reverend, Erykah Badu, Szjerdene i Cornelia Dahlgren. Na ovogodišnjoj turneji predstavio je album svirajući uživo zajedno sa deseteročlanim orkestrom i Szjerdene na vokalu. Funky upbeat sretna poskočica „Cirrus“ izdvaja se na albumu i jako podsjeća na Caribou. Ostatak albuma ispunjen je melankolijom i spada pod albume za „lagano slušanje“, idealan za jutro nakon burne noći.

FAVORITI: First Fires, Emkay, Cirrus, Heaven For The Sinner, Sapphire

 

34. Beach Fossils – “Clash The Truth”

(Indie rock, lo-fi, indie pop)

Lako se je navući na Beach Fossilse i njihov zvuk. Bass linije i dreamy vokal zarazna su kombinacija, ali dojam je da nemaju puno više od toga za ponuditi. Sve pjesme su vrlo slične uz nekoliko izuzetnih. Nakon što su im otišla dva člana i osnovali bendove Heavenly Beat i DIIV, zamijenili su i bubnjara. Usprkos tim promjenama, zadržali su svoj prepoznatljiv stil i napravili vrlo solidan album kojeg mi je uvijek drago poslušati.

FAVORITI: Clash the Truth, Generational Synthetic, Careless, In Vertigo, Crashed Out

 

33. Yuck – “Glow & Behold”

(Alternative rock, shoegaze)

Jedan od prvih indie bendova s kojim sam se susreo bili su Cajun Dance Party. Njihova dva hita „The Next Untouchable“ i „Amylase“ i danas se rado prisjetim. Glavni vokal Daniel Blumberg i basist Max Bloom Cajun Dance Partyja 2009. osnovali su Yuck dok su ostali članovi otišli na fakultet. Nakon odličnog prvog albuma, Daniel Blumberg opet napušta bend kako bi radio na vlastitom projektu Hebronix. Promjena glavnog pjevača često dovodi i do totalnog raspada benda, no Yuck preživljava. Max Bloom preuzima mjesto glavnog vokala i gitare i izdaju opet upečatljiv i kvalitetan album. „Glow & Behold“ je laganiji i nježniji album od njihovog prvijenca, a laganica „Somewhere“ mi je posebno draga. „Middle Sea“ najviše podsjeća na njihov stari zvuk i podsjeti na usporedbe koje su se povlačile između njih i Dinosaur Jr, Built To Spill te u nekim drugim pjesmama i sa Pavement i Yo La Tengo.

FAVORITI: Out Of Time, Lose My Breath, Middle Sea, Rebirth, Somewhere

 

32. Cage The Elephant – “Melophobia”

(Alternative rock)

„Melophobia“, što znači strah od glazbe, samo je jedna od mnogih fobija. „Cage The Elephant“  se ne boje glazbe, nego se boje raditi glazbu iz pogrešnih razloga. Biti glazbenik samo da bi se pravio važnim, pametnim ili poetom, za njih su krivi razlozi. Ne žele se skrivati iza fasade i stereotipa, oni jednostavno, kako kažu, žele iskreno komunicirati kroz svoju glazbu. Svejedno, mislim da su totalno cool!

FAVORITI: Spiderhead, Come A Little Closer, Telescope, Take It Or Leave It, Halo

 

31. Thee Oh Sees – “Floating Coffin”

(Garage rock, psychedelic rock)

Ovo nije album za slušanje u ugodnoj atmosferi svoga doma, ovo je album kada se ide u neprijateljsku zonu, u grad obaviti neki stresan posao, npr. ishoditi neke birokratske dozvole i slično. Ovo je album koji te izbrusi i pripremi, napravi zvijer od tebe i ako te gradski službenik samo krivo pogleda spreman si režati, lajati pa čak i ugristi ako treba. Nema više nerješivih problema. Na žalost ili na sreću nisam imao takvih problema ove godine, tako da sam album površno preslušao i čekao koncert u Močvari. U Močvari je bilo valjda +50 stupnjeva, samo stojeći znoj je nemilosrdno izbijao, rijetki koji se nisu suzdržali od skakanja u prvim redovima bili su u par minuta potpuno mokri, a onda možete zamisliti kako je bilo bendu svirati, skakati i pjevati pod užarenim reflektorima. I u tim uvjetima na turneji u kojoj imaju malo vremena za odmor oni su dali sve od sebe. Znoj je tekao sa njih u potocima, ali su odsvirali bez kompromisa. Bis su iskoristili da iscijede natopljene majice i uzmu griz banane iz backstagea. Energetska su bomba i dokaz da je rock’n’roll još uvijek very much alive.

FAVORITI: I Come From The Mountain, Toe Cutter – Thumb Buster, No Spell, Maze Francier, Minotaur

 

30. Hemendex – “Solution to Reality”

(Synth pop, new wave)

Nevjerojatno autentična ploča, koja kao da je došla direktno iz 80-ih darkwave, synthpop vremena. Hemendex je očito grupa entuzijastičnih pojedinaca koji se dobro razumiju u povijest glazbe, poglavito electra i synthpopa i točno su znali što žele. Velika šteta što im je ovo zadnji zajednički uradak i što ih možda više nećemo moći slušati uživo, ali čvrsto vjerujem da će se kad-tad opet okupiti i napraviti gig za mnogobrojne fanove koje su „kupili“ ovim albumom ili na nekom electro mini festivalu kako bi poduprli entuzijaste slične njima kojima su ovim albumom pokazali da se može i da se vrijedi boriti.

FAVORITI: Faith In War, Initial Ideas, Fall Together, Just Because, Anxiety Song

 

29. Dent May – “Warm Blanket”

(Psychedelic pop, synthpop, indie rock, new wave)

Mjuza za lijena opuštanja u pjenušavoj kupki i razmišljanje o životu i ljubavi kroz satiru, ironiju i sarkazam, baš kao na cover fotki. Na ovom otkriću zahvaljujem Lynx Lynx Music što ga je doveo u zagrebačku Močvaru. Bio je to najbolji mali koncert godine pred doslovno 20-ak ljudi, ali jedan od onih koncerata koje gledaš sa smiješkom od uha do uha od početka do kraja i niti ne vidiš koliko je ljudi oko tebe. Što se mene tiče mogao sam i sam stajati na podiju, a bend i posebno Dent May, bi svejedno davali 100%, valjali se po podiju i slično ne bi li zabavili svakog posjetitelja koji je platio svoju kartu i zauzvrat dobio iznenađujuće dobar i poseban koncert. Nakon koncerta album sam zavolio još više, a „Born Too Late“ mi je postala jedna od najboljih pjesama godine.

FAVORITI: Let Them Talk, Born Too Late, Corner Piece, Endlessly, Found A Friend

 

28. The Black Angels – “Indigo Meadow”

(Psychedelic rock, neo-psychedelia, garage rock)

Prigodno nazvani po “The Black Angel’s Death Song”, pjesmi Velvet Undergrounda, ovim Teksašanima ne nedostaje mračnih motiva. Smrt, ubojstvo, rat, oružje, sotonizam i slično dio su repertoara kojim se The Black Angels bave u svojim pjesmama, međutim, ne bi se trebalo ići preduboko u njihovo značenje jer postoji cijeli niz metafora i pouka koje se mogu izvući te tako svaka pjesma može biti o bilo čemu. Stvar je u tome da je glazba jednostavno opaka i ti motivi su svrsishodni i bude te emocije poput gledanja nekog napetog trilera ili horora. Ovo je jedan badass album i nije zaslužio uglavnom negativne kritike koje se previše obrušavaju na tekstualnu stranu albuma.

FAVORITI: Don’t Play with Guns, Holland, Love Me Forever, Always Maybe, Broken Soldier

 

27. Yo La Tengo – “Fade”

(Indie rock)

Georgiji Hubley, Iri Kaplan i Jamesu McNewu, trojci iz New Yerseya, ovo je trinaesti album i inspiracije im očito još ne nedostaje. „Fade“ je još jedan album koji ulazi u antologiju i tko se još nije upoznao s ovim bendom vrijeme mu je da se upozna, kao što sam se ja ove godine bolje upoznao sa njima kroz ovaj album i ubrzanim preslušavanjem starijih izdanja prije njihovog nastupa u Tvornici Kulture. Koncert koji sam prvi put imao prilike odslušati u dvije verzije. U tihoj akustičnoj verziji i glasnoj, da ne kažem noise, električnoj varijanti. Ovim albumom su samo još jednom potvrdili da su jedan od najvećih indie rock bandova svih vremena i obavezna su lektira za sve novo pečene indie rock fanove.

FAVORITI: Ohm, Is That Enough, Well You Better, Stupid Things, The Point Of It

 

26. Franz Ferdinand – “Right Thoughts, Right Words, Right Action”

(Indie rock, dance-punk, post-punk revival, new wave)

A Franzeki. Nisu se promijenili niti najmanje. Kod njih je uvijek sve „right“ kao i sam naslov albuma koji mi je jedan od upečatljivijiih. Škoti zbilja nemaju razloga za mijenjanjem svojeg prepoznatljivog zvuka jer vjerojatno su najplesniji rock bend na svijetu, a Hot Chip i Todd Terje su im pomogli da na ovom albumu zvuče još svježije i još plesnije. Teško mi ih je ne voljeti s obzirom na to da sam uz njih zaplovio u indie rock svijet, a 2004. ih i doživio na svom prvom većem koncertu. Ovaj album nije njihov najbolji, ali to su Franzi i ne mogu napraviti toliko loš album da mi ne bi ušao bar u TOP50 najboljih godišnjih albuma.

FAVORITI: Right Action, Evil Eye, Love Illumination, Stand On The Horizon, Bullet

 

25. Yeah Yeah Yeahs – “Mosquito”

(Indie rock)

Na prvo slušanje sam bio oduševljen albumom, već sam ga bio spreman proglasiti najboljim, ne vjerujući da mi ga išta može nadmašiti. Naravno u glazbi to nikada nije tako, previše sam bio euforičan jer su mi Yeah Yeah Yeahs među najdražim bendovima. Prije ili kasnije kad se prašina slegne sve dođe na svoje mjesto. Album je dobar, ali ipak ne toliko. Glavni razlog tome je taj „Mosquito“ kojeg uopće ne kužim. Pogotovo ne kao glavnu maskotu albuma i njegov cover na nivou osnovne škole. Možda nisam shvatio metaforu, ali su mi lyricsi i dalje banalni, živa šteta Nickovih zaraznih gitarističkih melodija, bila bi dobra stvar. Za prvi singl „Sacrilege“ angažirali su gospel zbor koji ju je učinio posebnom. „Slave“ sadrži svu raskoš i ljepotu Yeah Yeah Yeahsa. Ako se želite fiksati Karenovim vokalom uz minimalističku elektroniku, tu je „These Paths“. „Buried Alive“ im je producirao James Murphy. A „Wedding Song“ je pjesma koju je Karen otpjevala svome mužu na vjenčanju. Najbolja stvar tog albuma je što ih je natjerao na turneju i budi nadu da ih dovede opet na ove prostore.

FAVORITI: Sacrilege, Under The Earth, Slave, These Paths, Buried Alive

 

24. Morcheeba – “Head Up High”

(electronic dance, synthpop, trip hop, pop rock)

Osmi po redu studijski album Morcheebe je prošao dosta nezamijećeno, a radi se o vrlo dobrom albumu, jednom od njihovih najboljih. Album ne nudi ništa već neviđenog od Morcheebe i vrlo lako mogao je biti napravljen i prije osam godina; tu su i dalje odlični trip hop plesni ritmovi podloženi vokalom divne Skye te Godfreyevom umijeću sviranja gitare. James Petralli iz White Denima pomogao je u pisanju nekoliko pjesama i glavni je vokal u odličnoj „Call It Love“ te se pojavljuje još u “I’ll Fall Apart” i završnoj “Finally Found You” (pssst dugo sam mislio da je to Lenny Kravitz). „Under The Ice“ prekrasna je balada i spada mi među njihove najljepše pjesme koje te uzmu, začaraju i odvedu na trip sa kojeg se ne želiš vratiti.

FAVORITI: Gimme Your Love, Face Of Danger, Under The Ice, Make Believer, Do You Good

 

23. Local Natives – “Hummingbird”

(Indie rock)

Tijekom turneje s The Nationalom, jedne večeri se društvo malo opustilo, malo se popilo i kaže Desner, Aaron Desner: „Dečki super ste mi, volio bih raditi sa vama na vašem sljedećem albumu“. Local Natives, koji su teško primili gubitak svog basista Andy Hamma, reagirali su  oduševljeno na taj Aaronov prijedlog. Kao u sceni iz nekog filma, Local Nativesi sele se u Aaronovu kuću gdje Aaron ima svoj mali studio i zauzimaju gornja dva kata. E to bi bio isto super dokumentarac za Mattovog buraza. Pjesma „Heavy Feet“ počinje baš u stilu The Nationala, ima tu još odličnih pjesama, ali ipak nisu uspjeli nadmašiti genijalan prvijenac.

FAVORITI: You & I, Heavy Feet, Breakers, Black Balloons, Mt. Washington

 

22. Foals – “Holy Fire”

(Indie rock, alternative rock, art rock)

Moram priznati da su sa ovim albumom napravili mali korak unazad, s naglaskom na mali. Još uvijek je to dobar album, s dobrim pjesmama, ali se ne može mjeriti s hitovima s prvog albuma, niti s kompaktnošću drugog albuma.

FAVORITI: Inhaler, My Number, Bad Habit, Late Night, Moon

 

21. Devendra Banhart – “Mala”

(Indie folk, indie, alternative)

Full romantičan album, a i sexy u nekim trenucima („Your Fine Petting Duck“). Idealan album za provoditi vrijeme sa voljenom osobom, kao i cijela Devendrina diskografija u biti.

FAVORITI: Daniel, Fur Hildegard von Bingen, Never Seen Such Good Things, Your Fine Petting Duck, Won’t You Come Over

 

20. Mark Kozelek & Jimmy LaValle – “Perils From The Sea”

(Electronic, Rock)

Dok se Mark u prvoj pjesmi na albumu „What Happened To My Brother“ pita gdje mu je brat koji mu očito jako nedostaje, ironično, našao je novog brata, glazbenog brata Jimmya LaVallea. Počevši suradnju na jednoj pjesmi nastao je cijeli album. Kao što je biser iz mora savršena prirodna tvorevina, tako je i ovaj album savršena tvorevina Markovog vokala i Jimmyeve glazbe. Album idealan za lijena cjelodnevna izležavanja u krevetu.

FAVORITI: What Happened To My Brother, Gustavo, You Missed My Heart, Caroline, Somehow The Wonder Of Life Pre

 

19. Observer Drift – “Fjords”

(Dream pop, indie, chillwave, electronic)

Collin Ward je Observer Drift, dečko iz Minnesote norveških korijena. Preci mu žive na fjordu, otud i naziv albuma. Kaže da album općenito govori o odrastanju i promjeni, ali ni sam zapravo ne može razlučiti o čemu je točno koja pjesma te traži od slušatelja da mu pomognu shvatiti što znače. Jednostavno su te pjesme u njemu. Meni se čini da ga malo muče depresije iako na albumu ima dosta uplifting pjesama pa sam kaže da su mu najdraže one koje ga podsjećaju na ljeto i imaju taj summer feeling. Glazbu piše i radi sam u svojoj sobi i podrumu na što me uvijek podsjeti cover albuma. Svake zime ga nešto lupi u glavu pa ponudi besplatan download svojih materijala preko bandcampa. Još nije otkriven i dovoljno prepoznat, ali se iskreno nadam da će se ostvariti na najbolji mogući način i da će biti sretan.

FAVORITI: Machine, Sporting Chance, Azimuth, Fjords, Never Strangers

 

18. The Embassy – “Sweet Sensation”

(Disco Pop)

Baš je prava slatka senzacija. Ovo je disco glazba na kakvu bih najradije plesao. Disco glazba na koju ne možeš divljati, skakati, pogati se, nego na koju moraš plesati. Glazba koja ima ritma, koja ima hrpu detalja, pregršt zvukova, od gitara, funky ritmova, do elektronike i raznih efekata. Vokal je gotovo identičan onom Bernarda Sumnera iz New Ordera zbog čega album od prvog slušanja sjeda kao da smo ga već slušali godinama.

FAVORITI: Roundkick, Related Artist, International, Livin’ Is Easy, Nightshift

 

17. Smith Westerns – “Soft Will”

(Pop, indie rock)

Nisam slušao njihove prijašnje uratke, ali ovim albumom su me kupili na prvu. Pročitao sam u recenzijama kako su ovim albumom sazreli kao bend, a bome tako i zvuče, zrelo. Album je užitak slušati od početka do kraja. Ne može ga se jednoznačno odrediti jer je žanrovski šarolik od psych rocka do pop/indie rocka i dream popa.

FAVORITI: 3am Spiritual, Glossed, XXIII, White Oath, Only Natural

 

16. Iron and Wine – “Ghost on Ghost”

(Indie pop, indie folk, jazz, blues)

„Ghost On Ghost“ je vrlo smiren i opuštajući album snimljen pomoću hrpe instrumenata koji nam pružaju topao i ugodan zvuk. Iako je izašao na proljeće, zapravo je pravi zimski odnosno blagdanski album.

FAVORITI: The Desert Babblers, Low Light Buddy Of Mine, Grass Widows, Winter Prayers, New Mexico’s No Breeze

 

15. Eels – “Wonderful, Glorious”

(Indie rock)

Pjevač, tekstopisac i višestruki instrumentalist Mark Oliver Everett, oko kojeg se u Eelsima sve vrti i koji je jedina konstanta u karijeri ovog benda, ovaj album je snimio na nešto drugačiji način. Plan je bio da plana nema. Petorica frajera ušli su u studio bez ičega ranije napisanog i jednostavno, pouzdajući se u E-ov instinkt da će ispasti dobro, napravili odličan album. Uvodna „Bombs Away“ je jedna ohrabrujuća pjesma koja uz cover albuma na kojem avion vjerojatno predstavlja život koji ti baca bombe, stoga je jako teško preživjeti ako se još k tome osjećaš kao mali miš. Tekstovi su prelijepi („I’m building a shrine / Deep inside my heart / It’s filled with all the little things / I’ll take when we’re apart“), glazba je veličanstvena i kada još pridodamo grubi vokal Mr. E-a, dobijemo jedan „Wonderful, Glorious“ album.

FAVORITI: Kinda Fuzzy, The Turnaround, Open My Present, I Am Building A Shrine, Wonderful Glorious

 

14. Wavves – “Afraid Of Heights”

(Alternative rock, indie rock, grunge, surf rock)

Wavvesi su zakon!

FAVORITI: Sail To The Sun, Demon To Lean On, Afraid Of Heights, Paranoid, Beat Me Up

 

13. The Strokes – “Comedown Machine”

(Indie rock, new wave, synthpop)

 

Meni su oni tako zanimljivi jer za razliku od nekih drugih bendova koji su aktivni u promociji i istražuju i neke nove načine kako promovirati albume (pa se tako ove godine i u glazbi pojavio guerilla marketing), kod Strokesa gotovo da uopće nema marketinga. Nemaju čak ni spotove, izdali su samo jedan singl, a opet im se album puno spominje i uglavnom dobro prolazi u kritikama. Ovo su novi Strokesi, „80’s Comedown Machine“ kao da je zalutala iz neke stare zbirke pjesama, a vjerojatno i je, jer kako su nonšalantni ne čudi me da im je čisto usput došlo da ju objave na ovom albumu tek tako da unesu još veću zbrku i dodaju kritičarima još poneki upitnik nad glavom. Kada sam prvi put čuo „One Way Trigger“ pomislio sam „Wtf?! Su ovo zbilja Strokesi ili netko igra Super Mario?“. Trebalo je par preslušavanja, ali je sjelo. Pjesma se nakon minute „pročisti“ i Julianov glas sve opravda, umiri i kao da poručuje: „Sve je pod kontrolom, samo smo si malo blesavi, ali probajte nas shvatiti, ne možemo stalno po istom, veliki smo bend i moramo isprobavati nove stvari, ali vratit ćemo se sigurno.“ This is not it, Comedown Machine je nešto drugo, ali je dobro.

FAVORITI: One Way Trigger, Welcome to Japan, 80’s Comedown Machine, 50 50, Chances

 

12. The National  – “Trouble Will Find Me”

(Indie rock, post-punk revival)

Uz njih se stalno veže neka tuga, jad i čemer, ali da bi zbilja prenosio tu emociju moraš i sam biti takav, a oni to zapravo uopće nisu, jednostavno im takav stil paše. Divim se njihovoj predanosti poslu, organizaciji i savršenom timskom radu. Zbilja su pravi radišni bend i rezultati su vidljivi. Još nisu napravili lošu pjesmu pa tako je nema niti na ovom albumu. Spomenuo bih prekrasnu „This Is The Last Time“ koja mi je postala jedna od najljepših njihovih pjesmi, početak me jednostavno paralizira, a St. Vincent dokrajči. Uz dokumentarac „Mistaken For Strangers“ koji je režirao Mattov brat postao sam svjestan da su bend o kojem znam najviše, i to ne samo o njima i njihovim nerdovskim karakterima nego i o užoj obitelji.

FAVORITI: Don’t Swallow The Cap, Fireproof, Sea Of Love, This Is The Last Time, Graceless

 

11. Arctic Monkeys – “AM”

(Indie rock, psychedelic rock, garage rock, hard rock, R&B)

Arctic Monkeysi prerastaju u jedan od najvećih bendova danas. Ovaj peti po redu album nudi nešto komercijalniji zvuk i sve je teže naći mladu osobu koja ne zna za njih. Možda je ovo i pravo vrijeme u karijeri da osvoje dio mainstream prostora koji je vječito rezerviran za koje-kakve užase i pokažu ljudima da postoji i nešto drugo. Postali su pop-rock, postali su svačiji, ali da im se može osporiti kvaliteta, ne može. Svaki album, osim prva dva (meni i dalje najbolja dva), su im drugačiji, na svakom albumu nude neki novi zvuk uz presjek već provjereno dobrih ideja. Ni nebo im nije granica.

FAVORITI: Do I Wanna Know?, One For the Road, Fireside, Why’d You Only Call Me When You’re High?, I Wanna Be Yours

 

10. Nick Cave & The Bad Seeds – “Push The Sky Away”

(Alternative rock)

Nekad sam se znao zateći u situaciji kada gledam svoj glazbeni ukus odozgo i mislim si zašto ne slušam Nick Cavea, zašto sam samo površno upoznat sa njegovom diskografijom? Nemam se puno vremena vraćati u prošlost, preovisan sam o preslušavanju noviteta i konačno sam dočekao da se među njima nađe i novi album gospodina Cavea i njegovih The Bad Seeds. Album teče sporo i važno ga je pažljivo slušati jer je pun sitnih detalja. Nakon više preslušavanja album mi se totalno uvukao pod kožu i iz svakog novog preslušavanja samo raste sve više. Ukus mi konačno ulazi u neke zrelije vode, to je dobro.

FAVORITI: We No Who U R, Jubilee Street, Mermaids, Higgs Boson Blues, Push The Sky Away

 

9. Camera Obscura – “Desire Lines”

(Indie pop)

Camera Obscura je škotski bend za koji nisam bio svjestan da su iz Škotske, vjerojatno iz razloga što se u vokalu Tracyanne Campbell ne osjeti škotski naglasak, štoviše jako razgovijetno pjeva i pjesme su sve vrlo lako shvatljive što mi se jako sviđa. Zašto sve pjesme ne mogu imati tu jednostavnost? „Fifth In Line To The Throne“ bih izdvojio kao emotivni dragulj sa albuma.

FAVORITI: This Is Love (Feels Alright), Troublemaker, William’s Heart, Fifth In Line To The Throne, Break It To You Gently

 

8. Barbarossa – “Bloodlines”

(Electronica, down-tempo, indie)

Iza imena Barbarossa, što na talijanskom znači riđa brada, stoji stasom i slavujskim glasom Londončanin, pravim imenom James Mathé. U nekim trenucima ćete reći „čisti Hot Chip“ („Pagliaccio“), u drugim Radiohead („The Endgame“), ali ne bih mu htio tim usporedbama uzeti niti 1% zasluga jer je napravio jedan od najljepših albuma ove godine. „Butterfly Plague“ je tako sanjiva da se cijeli izgubim i toliko me raspekmezi da si nakon nje obavezno moram pustiti Punčke da se vratim u balans.

FAVORITI: Bloodline, Turbine, Butterfly Plague, S.I.H.F.F.Y., The Load

 

7. Splashh – “Comfort”

(Psychedelic rock, lo-fi, shoegaze, indie rock)

Dečki iz Hackneya, istočnog Londona, oduševili su me distorziranim gitarama i psihodeličnim dreamy zvukom. Totalna coolerica od albuma, sve pjesme su odlične. Uz Portugal. the Man, jedini su mi kojima na albumu ne mogu naći niti jednu pjesmu koja bar malo strši ili mi je manje draga od ostalih. Debitanti godine! Aha, uz Punčke.

FAVORITI: Headspins, All I Wanna Do, Need It, Washed Up, Lost Your Cool

 

6. Ducktails – “The Flower Lane”

(Indie rock, psychedelic pop, dream pop, chillwave)

Ducktails je drugi bend Matthewa Mondanilea, gitariste Real Estetea, gdje većinu posla odrađuje sam. Na ovom albumu se ipak okružuje sa Real Estateovim tour kolegama iz benda Big Troubles koji su mu pomogli napraviti po meni najchill album godine. U pjesmi „Sedan Magic” pridružuje mu se Madeline Follin iz Cultsa na vokalu, a u najseksi pjesmi „Letter of Intent“ vokale su udružili Jessa Farkas iz benda Future Shuttle i Ian Drennan iz spomenutih Big Troubles. Matthew Mondanile, treba zapamtiti to ime.

FAVORITI: Ivy Covered House, Under Cover, Timothy Shy, Sedan Magic, Letter of Intent

 

5. Punčke – “Sunčano s Povremenom Naoblakom”

(Alternative, indie-rock, pop punk)

Pa ja nisam imao najbolji hrvatski alternativni bend! Halo? To je zbilja jako tužna priča. Do sada. Punčke su me jednostavno pogodile u žicu. Jako sam sretan i ponosan što konačno mogu uživati u jednom hrvatskom bendu na isti način kao što uživam i u stranima. Imaju nekih sličnosti sa vrlo dragim mi bendom Blood Red Shoes i vjerojatno otuda i ta ljubav. Tri curke iz Vinkovaca su me na prvu osvojile na Terraneu, a potvrdile na promociji svog debi-albuma u zagrebačkoj Močvari gdje sam progovorio dvije rečenice sa bubnjaricom i oduševio se njenom vedrinom u samo par sekundi. Vinkovčanke imaju moje srce, a biti sretan to je najbolje!

FAVORITI: Prije Spavanja, Iz Dana U Dan, 141, Srce, Petra Pan

 

4. Editors – “The Weight of Your Love”

(Alternative rock, post-punk revival)

Hjoj kak’ se bojim ove recenzije, strah me uopće krenuti pisati. Editorsi su mi među najdražim bendovima. Bio sam ovisnik o prva dva njihova albuma, najviše zbog Chrisovih piskutajućih riffova i općenito zvuka koji mi je odgovarao. Na trećem albumu te su gitare zamijenjene elektronikom i to baš na Chrisovu inicijativu koji je oduvijek volio elektroniku. Kako su se i zašto nakon tog albuma razišli nije mi još jasno, ali je sigurno da ima veze sa budućim glazbenim smjerom u kojem je bend trebao krenuti. Na žalost nisu uspjeli naći zajednički jezik i Editorsi su izgubili ključnog čovjeka velikog srca koji je u velikoj mjeri utjecao na zvuk, ali kako kažu, u potpuno prijateljskim uvjetima. Nakon tog šoka, bend angažira producenta Jacquirea Kinga koji je od Kings Of Leon napravio stadionski bend. Ima logike u tom potezu jer su se Editorsi puno bolje pokazali u malom skučenom Aquariusu nego na velikoj pozornici INmusic festivala. Ta promjena je glavni razlog zašto se čekalo čak četiri godine na njihov novi album. Na turnejama su usavršili svoj live nastup, dok su sa proba uglavnom odlazili pognutih glava nikako zadovoljni novim materijalima. Isprobavali su ih i na live nastupima, pratio sam ih na Youtubeu i nisam bio zadovoljan, bojao sam se novog albuma. Kada je konačno izašao bio sam potpuno razočaran. Najavni singl „A Ton Of Love“ mi nikako nije sjeo. Bježeći od konstantnih usporedba sa Joy Division i Interoplom, ulaze u nove usporedbe sa U2, a zapravo su htjeli u smjeru svojih idola R.E.M.-a i Arcade Fire. U pjesmi „What Is This Thing Called Love” Tom iskušava svoj falset, u „The Phone Book“ su zakoračili u svijet folka i americane i mislim si „Bože ne, zašto, totalno su se pogubili jadni“. Jedina svijetla stvar mi je bila „Formaldehyde“, brža, plesnija i riječ koju Tom izgovara kao nitko drugi, kao da je izmišljena baš za njega. Zapostavio sam album sve do njihovog novog nastupa na INmusicu pa rekoh što bude, bude. Nastup me oduševio, ispunio emocijama, rasprsnulo se sve u meni i još pod utjecajem alkohola sam se raspametio. Setlista posložena savršeno, bend u naponu snage, kao da se ništa nije dogodilo, toliko samouvjereni, kao da su izdali najbolju ploču do sada! Nema više Chrisa, sa Chrisom je puno toga što je činilo Editorse Editorsima otišlo, ali tu je i dalje Tom Smith, predivan stihoklepac, odličan pjevač osebujnog glasa. No nije sve u glasu, ima nešto u tome kako naglašava i izgovara vlastite stihove u kojima se osjeti da je to istinito, da je to njegovo i tu emociju svakog stiha jako dobro prenosi na publiku i zato ga fanovi toliko vole. Shvatio sam da ljubav prema Editorsima koja je počela kroz obožavanje njihovog zvuka se razvila u nešto više. Nakon više slušanja albuma, sve više pjesama mi postaje nevjerojatno dobrima i emotivnima. Konačno u jednom trenutku shvaćam da me svaka pjesma uzela i koju god poslušam me jednostavno slomi. The resistance is futile. „What Is This Thing Called Love” mi postaje jedna od najljepših njihovih pjesama i falset mi zvuči odlično, „Sugar“, „Honesty“ i „Bird of Prey“ su mi nove himne. Jedinu koju bih i dalje izbacio sa albuma je taj nesretni prvi singl „A Ton Of Love“. Istina je da ljubav može pobijediti sve.

FAVORITI: Sugar, What Is This Thing Called Love, Honesty, Formaldehyde, Bird of Prey

 

3. Arcade Fire – “Reflektor”

(Indie rock, art rock)

Reflektor je primjer albuma koji učini neki bend dražim i podignu ga za stepenicu više na listi najdražih bendova. Arcade Fire, kotirajući dosta visoko na toj listi sada su mi jedni od najdražih bendova iznenadivši me u svakom pogledu. Win Butler je izjavio kako im je cilj ovim albumom natjerati fanove da plešu sa malom suzom u oku. Za plesne i zarazne ritmove pobrinuo se James Murphy iz LCD Soundsystema dok su se za tu malu suzu pobrinuli Arcadeovci svojim lyricsima za koje je Win izvukao inspiraciju uglavnom iz filma „Black Orpheus“ iz 1959. čija je radnja smještena u Brazilu od kuda vjerojatno i ideja da fanove tjeraju na oblačenje razno raznih kostima čime njihovi koncerti izgledaju više poput brazilskih karnevala. Vidio sam Arcade Fire uživo, ali sada još više želim vidjeti „The Reflektorse“!

FAVORITI: Reflektor, We Exist, Joan of Arc, Porno, Afterlife

 

2. Portugal. the Man – “Evil Friends”

(Psychedelic pop, psychedelic rock, progressive rock, indie-rock)

Za mnoge su Portugal. the Man novo otkriće i novi bend, međutim, iza njih je već osam studijskih albuma i nekoliko EP-a koje su izdali od svojih srednjoškolskih dana do danas. Stoga ne čudi da je suradnja s vrhunskim producentom kao što je Danger Mouse urodila ovako briljantnim albumom jer talent i znanje iza ove četvorke sa Aljaske nije bilo upitno. Danger Mouse nakon suradnje sa The Black Keys na njihovom super uspješnom „El Camino“, ponovno se dokazuje kao jedan od najboljih producenata danas i jako me zanima novi album Broken Bellsa „After The Disco“ čiji je album također producirao. „Evil Friends“ je jedan od onih albuma kojima jednostavno ne možete naći niti jednu manu, niti jednu lošu pjesmu, album koji se ne briše tako lako sa iPod-a/MP3 playera.

FAVORITI: Plastic Soldiers, Evil Friends, Modern Jesus, Atomic Man, Purple Yellow Red and Blue

 

1. Daft Punk – “Random Access Memories”

(Disco, electronic, funk)

Došli su roboti! Hura! Došli su spasiti glazbu na Zemlji. Dati joj život. Da bi to učinili morali su se vratiti u prošlost kako bi uspješno izvršili misiju. Morali su napraviti takav mega hit koji će prodrmati cijeli svijet. Uspjeli su. Cijeli niz glazbenika ima samo riječi hvale za „Get Lucky“ izvodeći je na svojim koncertima i ne skrivajući da bi rado htjeli da su baš oni napisali tu pjesmu. Nile Rodgers, legendarni gitarist grupe Chic i njegov smiješak od uha do uha kao da govori „Pobjedili smo, uspjelo je!“. Sve to kada gledam kao da gledam neki trash film za djecu. Sretan sam, obožavam disco funk 80-ih i pitao sam se gdje je nestala ta najplesnija mjuza ikad koja zapravo i nema drugu svrhu osim da tjera na ples. Ova misija je izvršena zapravo kroz samo tri pjesme na albumu. Ostatak albuma je klasična Daft Punk elektronika sa vokalima provučenim kroz vokodere između i ostalih i glas Juliana Casablancasa (ovdje sam imao onaj „aha moment“ kada mi je bio jasniji The Strokesov „Comedown Machine“). Ovoga puta je ta elektronika u hladnom, melankoličnom izdanju što je zapravo i vrlo logično jer to daje kontrast i genijalnost albumu. I u finišu albuma, uz vokale Panda Beara , poentiraju riječima „Doin’ it right / Everybody will be dancing / And will feeling it right“. Hvala roboti, slobodno ostanite koliko god želite!

FAVORITI: Give Life Back To Music, Instant Crush, Touch, Lose Yourself To Dance, Get Lucky

 

 

I šećer na kraju – TOP 5 EP’s za 2013:

1. Pixies – “EP1”

2. Lovely Quinces – “No Room for Us”

3. Bad Bad Hats – “It Hurts”

4. Merchandise – “Totale Nite”

 

5. Calories – “DMT”

Pixies @ Gasometer, Wien 01-11-2013

Kratki izvještaj (za mamu, tatu, dedu, baku i ostale koje takav zadovoljava :P):

Bilo je super.

Detaljni izvještaj:

Došli smo oko 18h do Gasometer dvorane pred kojom je čekalo tek nekoliko fanova u niskom startu za prve redove. Jedan mladi Austrijanac nam je bez da smo ga išta pitali rekao kako su Austrijanci malo u kukiju što se tiče koncerata, kao da to nismo već znali =P Da nisam znao da je event sold out, malo bi se i  zabrinuo. Osim austrijanca bio je još par iz Slovačke, neka cura (zaboravih od kud) i Dubrovčanin koji je došao solo busom iz Zagreba. Pri ulazu smo previše vremena izgubili pri merchu, garderobi, šanku, WC-u itd, tako da smo spušili mjesto u prvom redu Predgrupa je bila As Able As Kane iz Manchestera za vrijeme koje sam više razmišljao o tome kako sam lako mogao stajati metar bliže naslonjen na ogradu.

Pixiesi su otvorili sa „Cactus“ koju doma slušam uvijek na najjače radi bubnja koji mi je uživo malo falio. Druga, odmah u glavu, „Gauge Away“. Uletava mi neki mali nabijeni stariji lik, sav uživljen, snima, slika, pjeva, skače, gura me, lupa me, a ja ne znam jel da se borim za svoje mjesto, da se maknem, da trpim ili se možda potučem iako bi me vjerojatno složio na pod jednim udarcem. Bio sam u totalno čudnom raspoloženju, u biti se nisam mogao opustiti, iskreno, falilo mi je alkohola Skužio sam da me taj lik zapravo živcira samo zato što je u moodu kakvom bih ja želio biti. Nakon što sam detektirao probleme u glavi i rekao „fuckit, hebe mi se s koje ću daljine gledati Francisa i ekipu, idem skakati i poginuti“, mali debeli se sam od sebe pokupio i postalo mi je puno bolje. Setlista je obilovala pjesmama pogodnim za poganje („I’ve Been Tired“, „U-Mass“, „Nimrod’s Son“, „Vamos“, „Broken Face“, „Isla De Encanta“, „Mr. Grieves“, „Something Against You“) što je ekipa veliko koristila, ali me živciralo što samo to znaju, pogotovo za vrijeme „Monkey Gone To Heaven“ i „Velourie“. Što se tiče novih pjesama, odsvirali su cijeli EP1 i sve su to ok pjesme, ali su mi prejednostavne za njih. Fali mi zaigranost i nepredvidljivost koju imaju stari materijali. Najviše sam se uživio u „Vamos“ kada je Joey imao svoj show, obožavam tog lika, iskreno mi dođe da ga zagrlim.

Frank je dobro pjevao, ali nije se puno derao što mi je žao. Mala Kim je kao neko dijete koje svira sa starim iskusnjarama, simpatično se nasmije nakon svake pjesme, Frank joj odvrati kao da joj poručuje „dobro je mala“, ali je bass utišan, vokal smanjen na minimum. Vjerujem da je to tako namjerno jer to nije prava Kim. Kim Deal je polovica Pixiesa, nenadomjestiva, njenu ulogu ne može netko samo tako naslijediti, u krajnjoj liniji ne bi bilo niti fer. Po meni ju se ne bi trebalo uopće gledati kao pravog člana benda, ona odrađuje posao koji je vrlo nezahvalan i ne smije se previše isticati. Treba joj dati kredita. Ako ništa drugo zbog mira koji je sada očigledan, više nema Kim i njenog ega i njene energije koja je u suprotnom polaritetu od Francisove. S druge strane to može biti i dvostruki mač. Francis je konstanto imao onu svoju opuštenu „meh“ facu, da je bila prava Kim možda bi ga ljutila pa bi te frustracije u mikrofon iskalio. Dave je rasturao, svaka mu čast, Joey najbolji, Francis solidan i Kimica u sjeni. Ne mogu reći da je koncert bio loš, zadovoljan sam, majicu sam mogao cijediti od znoja i cuge prolivene po meni. Konačno sam ih vidio uživo i skinuo kamen sa srca, ali objektivno to nije bilo preuvjerljivo, tek dobro odrađen koncert. Odsvirali su dosta pjesama, preko trideset i tu moram biti zadovoljan. Pauza i prilika za aplauz nije bilo puno što dokazuje da su dobro usvirani, uštimani i da ih nije briga kako je setlista posložena te ju još i mijenjaju u hodu kako im paše. Tako setlista koju sam slikao i koju vidite ispod i nije u potpunosti točna, tj nisu je se držali 100%. Siguran sam da je bila još Caribou, Mr. Grieves i Something Against You. Dok Tame, za razliku od nekih, nisam čuo. Uvjeren sam da i nije bila, ali tko zna, možda sam skroz otišao u kuki u tom trenutku.

BICIKLOM NA TERRANEO FESTIVAL 2013

Kako to moji prijatelji vide: „Kakva faca, kako se usudi, kako mu se da, ma svaka mu čast, ja to ne bih nikada.“

Kako to moja mama vidi: „Totalno glupa ideja pa kuda sada baš po toplotnom udaru, a možda će i brutalno nevrijeme jer to tako uvijek bude nakon toplotnog udara, što ti fali ići lijepo autom ili vlakom, taj bicikl ti uopće nije trebao.“

Kako to moj tata vidi: „Meh, ma i ja bih išao da mogu, mislim mogu ja, misliš da ne bih mogao?!“

Kako to moja baka vidi: „Samo da ti netko ne ukrade bicikl, kakav cigan ili netko. Ili nešto drugo da ti ne ukrade. A i sigurno ćeš stalno biti gladan. Ma ne ideš valjda biciklom?!?“

Kako to moj dida vidi: „Sam ti pričao kad sam išao biciklom do Banja Luke i nazad u jednom komadu? 2x 190 km, 380 km! U ono vrijeme.“

Kako to moja teta vidi: „Wow kakav podvig, ako trebate vezu u 24sata javite se!!“

Kako sam ja to zamišljao: „Vozimo se par metara, opa kavica pa se opet malo vozimo, opa gle plažica, kupanje, ajmo okrenut par puta pedalu, opa vidi smokve, opa instagram pikčr, opa ajmo popričat sa djedicom, opa kampiranje, spavanje, laganini, uživancija.“

Kako to zapravo izgleda: „Pedaliranje, pedaliranje, pedaliranje. Razmišljanje što sam trebao pojest ili popit da bi mi bilo lakše. Pedaliranje, pedaliranje, pedaliranje. Koliko još ima, da li da popijem malo vode? Da si napravim izotonični napitak. Jesam li gladan? Ili bolje ne. Pedaliranje, pedaliranje, pedaliranje. Joj da sam barem manje stvari uzeo. Nisu mi trebale dvoje tenisica, ma ni ručnik za plažu. Sigurno i koju majicu previše imam. Pedaliranje, pedaliranje, pedaliranje.  Koliko još ovog prokletog šugavog, usranog uspona ima?? Hoće li nas zahvatiti mrak? Pedaliranje, pedaliranje, pedaliranje. Opa, spuštanje, ravnica, super, tak se već da, o ne, opet neki znak sa nagibom, 5%, zašto, zašto, jesu li znali oni čemu služi lopata?! Pedaliranje, pedaliranje, pedaliranje.“

Ovo mi je bilo prvo pravo putovanje sa biciklom. Bicikl sam kupio prije godinu dana i razmišljao ići njime već na Terraneo 2012, ali se ipak nisam odvažio. Tada sam bio jako zadovoljan lineupom i nisam htio riskirati da mi se nešto dogodi na putu ili se previše izmorim pa si upropastim cijeli festival. Možda je to bila i dobra odluka jer bih tada išao s nepoznatim ljudima sa Facebook grupe „Biciklom na Terraneo“ koji su išli direktno do Šibenika preko Gorskog Kotara u samo tri dana. Mislim da tada nisam bio spreman za to.

Ove godine idem s Markom, prijateljem kojeg znam već dugi niz godina, ali smo se tek zadnjih par godina više zbližili kroz trekkinge, kampiranja i ljetovanja. Nije tip od koncerata i fanatičnog preslušavanja novih albuma kao ja, ali kad sam mu rekao da sam zainteresiran ići biciklom na Terraneo, to mu se itekako dopalo i počeli smo odmah s planiranjem. Plan je stići na Terraneo ne premoren, putem se dovoljno odmarati i uživati u putu, a ne forsirati i biti na biciklu cijeli dan. Zato smo odlučili krenuti pet dana prije Terranea da komotno dođemo do odredišta.

Četvrtak 01/08/ – Zagreb – Jarče polje

Cijeli sedmi mjesec me služilo dobro suho i sunčano vrijeme i odradio sam odlične fizičke pripreme.

Na dan polaska, fizički sam bio pripremljen, ali psihički se nisam mogao pripremiti jer nisam imao pojma što me čeka. Uzbuđenje je na maksimumu i remeti mi koncentraciju u spremanju. Pokušavam se svega sjetiti što mi treba da ne zaboravim nešto bitno. Što se tiče dodatne opreme za bicikl, nema što nemam. Dvije zračnice, set zakrpa, alat za skidanje gume, pumpa, mini alat sa 16 funkcija, prva pomoć, retrovizor, svijetla, rogovi, kaciga, dva lokota, naravno i adekvatna biciklistička odjeća i naočale. Natovario sam se k’o mazga i spreman sam za put. Krećemo negdje oko 16h. Još samo jedna stvar prije, morao sam stati pozdraviti mamu kod njenog posla, ništa bez toga.

Bjež’mo! Bjež’mo van iz ovog grada! Avantura počinje. Probijamo se kroz grad i ubrzo smo na staroj Karlovačkoj cesti. Prvi odmor smo imali u Jaski. Popili smo kavu, pojeli Snickers i nastavili dalje.

Cilj nam je bilo Jarče polje na Dobri gdje smo planirali prenoćiti. Prolazimo Karlovac. Polako pada noć no mi nismo još ni blizu odredišta. Nismo planirali voziti po noći, ali ja sam znao da se to uvijek desi za što sam bio dobro pripremljen. Stali smo kod jedne male kapelice gdje smo popili proteinski shake i malo se odmorili.

Vadim bljeskalice, stavljam svijetleći prsluk i krećemo dalje. Prije Jarče polja smo imali jedan veći uspon na Petrakovo brdo i zatim spuštanje. U Jarče polje stižemo oko 23h, incognito smo kampirali odmah do hotela uz rijeku pod tužnom vrbom. Skuhali smo rižu i ubacili neki mesni umak, nebo je bilo izuzetno zvjezdano i baš smo uživali u odmoru nakon napornog i stresnog prvog dana.

Petak 02/08/ – Jarče polje – Fužine

Plan da pedaliramo već od pet ujutro i izbjegnemo najjače sunce spontano ignoriramo i nastavljamo čoriti do devet sati. Spremamo šator i stvari i prvo odlazimo do hotela na kavu. U restoranu radi mladi lokalni konobar koji sjedi vani na terasi sa svojom ekipom. Kavu nam je donio, ali ne i vodu. Kad sam ga pitao još za vodu, donio ju je u čašama za vino. Wtf, što će mi samo deci vode?! Zamolio sam ga da si sam idem točiti vodu da jadnika ne dižem sto puta. U sudoperu je bilo brdo neopranog suđa, valjda još od prethodnog dana. Pepeljara na stolu je izgleda preživjela dva svjetska rata, s težim oštećenjima. Nije da imam nešto protiv dečka, ali uzeli smo to kao primjer balkanizma zbog kojeg ćemo teško postati prava turistička zemlja.

Krajnje odredište za danas je bilo Jadranovo, mjesto kraj Crikvenice gdje bratić ima vikendicu i gdje se možemo dobro odmoriti u krevetu i oprati znojnu odjeću. Starom Lujzijanskom cestom krećemo prema gradu Vrbovsko. Imali smo dvije veće uzbrdice nakon Skradina na Kupi. Pucao sam od energije i bez problema ih svladao pjevajući u sebi „The Only Way Is Up“ od Yazz.

Marko je vozio bez majice, htio je uhvatiti usput malo boje na suncu, no samo ga je iscrpilo. Stali smo u jednom kafiću na putu. Marko je bio demoraliziran, osjećao se loše, sunce mu je ispilo svu energiju. Jadranovo postaje preoptimističan cilj, a stvarno sam htio već noćas spavati u krevetu i kvalitetno se odmoriti.

U gradu Vrbovsko smo trebali nešto jesti, ali smo odlučili nastaviti dalje do Delnica pa tamo jesti. Greška, nakon Vrbovskog sam pao u formi. Dok se pedalira, ne osjeća se glad, ali tijelo je bilo skroz prazno i bez energije.

Dokoturali smo se nekako do Delnica gdje nas je jedna ljubazna Delničanka uputila “kod Kristine” na najbolje ćevape u gradu. Drmnuli smo veliku porciju uz dnohla vopi. Lažem, Marko pije samo limunadu ito produženu u čaši od pola litre, da i uz ćevape. Sjelo nam je k’o budali šamar. Živnuli smo kao šišmiši.

Iako sam se osjećao bolje, pedaliranje je i dalje bilo otežano jer je sad trebalo probavljati hranu i pedalirati u isto vrijeme. Da bismo si olakšali i malo skratili put, skrenuli smo na jedan prečac. Prečac je spajao dvije glavne ceste i vodio je iznad tunela. Jedini problem je bio što je taj prečac bio strahovito strm i u potpunom mraku, a odozgora su se stalno spuštali auti. Sa 17 kg prtljage i već totalno iznemogli, uspijevali smo tek dvadesetak metara odvaljivati u jednom komadu. Ovo je bio najnaporniji detalj tijekom cijelog putovanja, ali se isplatio. Na vrhu smo se nagradili sočnim nektarinama i malo oporavili, obukli smo jakne jer je pred nama bilo spuštanje do Fužina. Sličan završetak ture kao i dan ranije kada smo se spuštali po noći do Jarče polja. Ulaskom u Fužine smo konačno odahnuli. Iz lokalnih krčmi treštali su narodnjaci, a mi u potpuno drugom filmu. Skampirali smo se uz jezero u jednom parkiću i uživali u divnoj večeri uz hrvatske zabavne hitove koji su odzvanjali sa suprotne strane jezera.

Subota 03/08/ – Fužine – Jadranovo

Jutro u Fužinama je bilo savršeno mirno, voda je bila kao jedno veliko ogledalo. Nisam još nikada bio u Fužinama i baš mi je bilo drago što smo ovdje prenoćili.

Pojeli smo jednu od boljih mini pizza iz pekarne i krenuli prema Jadranovu. Samo nekakvih dvadesetak kilometara, sat i pol vožnje. Malo nas je živciralo što se nismo niti zagrijali, a već smo imali uspone. Iskoprcali smo se iz klanca koji okružuje Fužine i prvi put smo ugledali more.

Slijedi brutalno spuštanje prema Hreljinu gdje sam vjerojatno malo pregrijao kočnice pa su kasnije često cvilile. U Jadranovu su nas jedva dočekali teta, tetak i sestrična. Nakon kratkog prepričavanja dogodovština sa puta i osvježenja, otišli smo sa sestričnom i njenom prijateljicom u Crikvenicu na kupanje.

Jedina bitna stvar koju sam zaboravio ponijeti su bile japanke. Probao sam naći neke u Crikvi, ali su sve bile ružne i preskupe. Teta nam je skuhala fantastičan ručak, nakon kojeg smo se stigli još jednom okupati. Navečer smo pozvani na rođendan. Dobar prijatelj isto ljetuje u Jadranovu kod svoje cure, čije su dvije sestre blizanke baš slavile rođendan pa smo se pridružili u proslavi. Bilo je teško napustiti tulum taman kad se atmosfera zagrijala, ali smo morali jer nas je čekao naporan dan. Popio sam nekoliko južnjačkih utjeha koje mi i neće biti baš utješne ako ću sutra umirati na putu, ali nisam mogao odoljeti.

Nedjelja 04/08/ – Jadranovo – Cres, Cres

Taman kad smo se već totalno priviknuli na komfor, morali smo dalje. Tetak nam je sredio prijevoz u Klimno na otok Krk taxi brodom kojeg je vozio njegov poznanik. To nam je uštedjelo vrijeme i mogli smo doručkovati bez žurbe. Vožnja brodom je bila baš ugodna.

U Klimnom smo uz kavicu i sladoled slušali ribarske priče našeg kapetana i dobro se zabavili. Oprostili smo se i put pod noge.

Prelazimo otok Krk dijagonalno do Valbiske gdje se moramo ukrcati na trajekt za Merag, Cres. One južnjačke utjehe su ipak ostavile traga i više mi nije išlo tako dobro kao do sada. Kad smo došli do Valbiske, kupio sam paukove i zavezao torbu za bisage. Wow, zašto to već odavno nisam napravio, pitao sam se. U Valbiski smo pili do sada najbolju kavu na putu. Illy, naravno. Trajekt je brzo došao i brzopleto smo odlučili se ukrcati na njega.

Stižemo u Merag u kojem nema ništa osim jednog kafića koji drži samo skupe Montana sendviče, dok litra i pol obične vode košta 25 kn. Čekao nas je jedan dosta zahtjevan uspon od otprilike 9 km, a sunce i vrućina nisu posustajali. Žalili smo što nismo čekali sljedeći trajekt u Valbiski i nešto pojeli i popili kavu u miru. Postalo nam je muka od Meraga, njihovih skupih sendviča i vode te smo radije krenuli u tu vrućinu i muku nego tamo još koju kunu ostavili. Na pola uspona smo ipak zašli u sjenu drveća i bilo je malo lakše. Izgurali smo ga do kraja i spustili se u grad Cres. Ostali smo oduševljeni gradom.

Marko je pojeo cheesburger iz fast-fooda i naravno popio limunadu, a moja fina guzica je htjela lignje. Lignje su se isplatile, a konobar je bio najljubazniji od svih koji su nas do sada poslužili, čim je vidio da vadimo smartphone, donio nam je pass za Wi-Fi, nemreš bilivit. Takva sitnica, a toliko znači.

Cres je pun bicikala, ali između 19 i 21 h je zabranjeno voziti se gradskim središtem. Kazna je 2000 eura! Bilo nam je malo čudno zašto svi guraju bicikle, ali kad nas je jedan dobronamjerni gospodin upozorio, sve nam je bilo jasno. Noćili smo u kampu Kovačine. Lijep i skup kamp, ali se bar malo isplatilo zbog tuširanja u čistom i dobro uređenom sanitarnom čvoru.

Ponedjeljak 05/08/ – Cres – Mali Lošinj – Zadar – Pakoštane

Prvi dan da se držimo plana i dižemo u cik zore. U 6:15h smo već bili na biciklima i lagano pedalirali uz brijeg bacajući zadnji pogled na lijep mali gradić.

Kad smo se popeli na glavni hrbat Cresa, cesta se izravnala i uglavnom lagano spuštala. Kakva milina, lanac konstantno u najjačoj brzini i štura za Mali Lošinj. Kilometri su se samo nizali, nismo ujutro ništa jeli, samo smo popili pre-workout i bili smo ludi ko šibe. Cres je odličan za bicikliste, pogotovo je dobar za specijalke jer je cesta odlična. Tamo smo sreli najviše biciklista koje smo sve uredno pozdravljali.

Brzo smo stigli u gradić Osor, gradić koji spaja Lošinj i Cres malim mostićem koji se povremeno diže kako bi propustio neki brodić. Baš kada smo htjeli preći preko mosta, rampa nam je zapriječila put. Primorani smo bili uzeti pauzu za doručak koja mi je zapravo bila prijeko potrebna. Voće i neko lisnato mi je super sjelo.

Marko je dobio krila čim smo ušli u Mali Lošinj i htio je što prije sjest na cugu, ići na plažu, a najviše se veselio sastanku sa prijateljicom Miom. Neki lokalac me zaustavio da me pita trebam li smještaj i Marka više nisam imao u vidokrugu, a bome nisam niti pratio znakove, samo sam pratio glavnu cestu sve dok nisam došao na kraj Malog Lošinja. Tu sam bio jako ljut jer su oba mobitela bila kod njega. Baterija njegovog mobitela je bila pri kraju, a kako smo htjeli bilježiti rutu, moj smo stavili na njegov držač na volanu. Spustio sam se u centar i krenuo tražiti pristanište za trajekt, ali sam ipak iskoristio priliku i zamolio jednog starijeg gospodina za poziv. Hvala Bogu na tehnologiji i ljubaznim ljudima, brzo smo se ponovno našli. Tragikomično je bilo što je Marko mislio da me auto pregazio, jer je čuo hitnu pomoć kako juri. Jadan se zabrinuo. Našli smo se sa simpatičnom Miom i popili kavu. Preporučila nam je najbolji restoran i objasnila kako do plaže. Brzinski smo maznuli pizzu i tri puta se uspjeli izgubiti dok smo našli tu plažu.

Sunčana uvala, kako se zove plaža, je prekrasna. Stijene bijele kao snijeg, svijetlo zeleni suncobrani te šminkerski chill lounge bar. Vrijedilo je to naći, makar smo imali vremena samo pola sata. More je bilo toplo i jako čisto. Čista uživancija.

Možda bi imali i malo više vremena da nisam zabrijao da nam trajekt kreće u pola 4, a zapravo je kretao u pola 5. Bar smo stigli na vrijeme i bili prvi na redu za ulazak.

Vožnja trajektom traje 7 sati i u Zadar stiže tek nešto prije ponoći. Na trajektu je bila i ekipa sa Facebook grupe „Bicikom na Terraneo festival“ s kojima smo razmijenili iskustva sa puta. Oni bicikliraju već drugu godinu, a ove godine ih je i nekoliko više. Možda će za par godina ići cijela horda ljudi sa biciklima, tko zna. Držim im fige, a i dobra je promidžba za festival koji često ističe svoj eko imidž. Na trajektu smo upoznali i jednu mladu i zanimljivu curu koja je sama putovala na Terraneo.

Obožavam putovati brodom, pogotovo ako je ovako topla noć i mirno more. Na palubi je bila prava romantika uz prekrasan zalazak sunca i Woodse koji su mi svirali u slušalicama.

Napunio sam fotić kvalitetnim materijalima, tako da ću imati što stavljati na Instagram narednih godinu dana.

Aleluja, konačno smo došli u Zadar, ali ovom danu nikad kraja. Već smo 18 sati budni. Imamo opciju za spavanje u Bibinju kod frendove bake, ali se Marku više sviđala opcija da već danas spavamo u Pakoštanima u njegovoj vikendici. Pred nama je bila noćna vožnja po magistrali od 35 km. Sat i pol vremena vožnje i nakon napornog i dugog dana nam je iscrpila zadnje atome snage. Dionica je ravna i nije jako teška, najveći problem je bilo držati koncentraciju i izdržavati bolove. Bojali smo se pijanih manijaka po cesti jer se taj dan slavila obljetnica Oluje, no sve je bilo u redu osim kojekakvih debila koji su zaboravljali isključivati duga svijetla koja su me u par navrata zaslijepila da sam izgubio bijelu liniju ispred sebe koju non-stop pratiš. Sad mi je bilo jasno zašto je sjebano voziti po noći.

Utorak 06/08/ – Pakoštane

Zasluženi cjelodnevni odmor u Pakoštanima, spavanje u borovoj šumi na plaži, kupanje, kavice, a za ručak smo guštali u dagnjama.

U viksi nismo bili sami, bio je i Markov buraz sa ekipom od kojih je jedan par isto išao na Terraneo. Još nam se pridružio i jedan frend koji je išao autom pa smo se dogovorili da nam preveze stvari. Navečer smo se prošetali do bake Tanje, najpoznatije bake u Pakoštanima koja peče odlične palačinke. Bio je to klasičan opuštajući dan na moru.

Srijeda 07/08/ – Pakoštane – Šibenik

Plan koji smo dan ranije smislili, da bicikliramo od Pakoštana do Šibenika rasterećeni prtljage koju nam je trebao dopremiti prijatelj autom, propao je čim se oglasila budilica koju je moj suputnik Marko snoozeao na 120 min. Yeah, need more sleep, fuck everything. Budi me frend i govori „ne idete vi nikam, pola 10 je“. Au fuck, opet promjena plana. Sada imamo nove opcije u igri, biramo opciju skuterom do Šibenika jer je dolje kul imati skuter čime izbjegavamo gnjavažu oko prijevoza između lokacije festivala i lokalnih plaža ili ne daj bože da želiš do grada i da ovisiš o lihvarskim taksistima. Tom opcijom smo si kupili još nešto vremena i odlučili se još jednom okupati, a zatim stići do Šibenika gdje su nas očekivali prijatelji na ručku. Darko i njegova divna cura Ana koja nam je pripremila ručak za pamćenje. Kod njih su bile smještene još dvije dražesne prijateljice, Iva i Ana. Uz ćakulanje o Terraneu i skorašnjim budućim koncertnim i festivalskim planovima ručak je fino sjeo. Pozdravili smo se sa družinom i zaputili prema lokaciji pokupiti stvari iz auta i smjestiti se u kamp. Kako nam je bilo na samom festivalu i cijeli glazbeni report možete pročitati također na blogu.

https://luxor01.wordpress.com/2013/08/27/terraneo-2013/

 Subota 10/08/ – Šibenik – Pakoštane – Zagreb

Terraneo festival je završio. Nevera koja se najavljivala u noći nas je ipak poštedjela, ali je ujutro sve bilo sivo i puhao je jak vjetar. Oluja je „visjela u zraku“. Brzo smo se spremali i natrpali svim stvarima na skuter i zaputili nazad u Pakoštane. Tih sat vremena vožnje je bilo najnapornijih sat vremena na cijelom putovanju, a ne trebaš ni pedalirati. Vjetar je zadavao Marku velike muke, stalno je morao korigirati putanju, mene su boljela leđa, a natrpani ruksak mi je samo otežavao situaciju. Jedva smo izdržali do Pakoštana. U Pakoštanima smo se malo odmorili. Ja sam ubio oko dok je Marko skočio do Biograda pogledati kad nam idu busevi za Zagreb. Nadali smo se da će naići neki poluprazni kako bismo uspjeli utrpati bicikle u prtljažnik. Imali smo sreće i već prvi bus koji je došao imao je mjesta za obojicu, a bome si je mladi gospodin iz Croatia busa to i lijepo naplatio. 60 kn prtljaga plus 130 kn karta do Zagreba, točnije 125 kn, ali tko je vidio vraćati kusur od 5 kn. Ma rekoh, ako čovjeka veseli, neka mu je. Veseli njega i više toga, klima se konstantno palila i gasila, štedjelo se na gorivu ne bi li si višak poslije malo iscuclao u kanister. Balkanizam na najjače, a o izboru glazbe da ne pričam. Sva sreća, mobitel je bio pun, a slušalice pri ruci. Zagreb, ahhh, home sweet home. Stari me dočekao na autobusnom i rasteretio prtljage. Bez bisaga i bez ruksaka sam se s guštom otpeljao do doma. What a ride! And there, it’s all over. Sljedeće godine biciklom na Sziget festival!

Malo statistike

Zagreb – Jadranovo (181.5 km)

Klimno – Valbiska (23 km)

Merag – Cres (15 km)

Cres – Mali Lošinj (60 km)

Zadar – Pakoštane (35 km)

Ukupno 314,5 km u 5 dana.

TERRANEO FESTIVAL 2013

Srijeda 07/08/ – Dan prvi

Ulazimo u kamp sat vremena prije početka prvih koncerata. Već odavno smo se pomirili da nećemo uhvatiti hlada tako da smo radije gledali gdje je kakva zgodna cura pokraj koje ćemo otvoriti šator. Brzinski se spremamo i izlazimo ispred lokacije kako bi popili koju i malo se zagrijali. U cijeloj žurbi, strci i uzbuđenju ulazim prerano, sat vremena prerano misleći da već počinju Woodsi. Tako da mi je prvi koncert ipak bio Emiliane Torrini.

 

Emiliana Torrini

Emiliana poznata po hitu „Jungle Drum“ bi mi možda u nekim drugim uvjetima bolje pasala, ali taman nakon par Red Bull vodki sam bio spreman za nešto energičnije. Sve pjesme su vrlo lagane i uspavljujuće te sam odmah povlačio paralele sa prethodnim Terraneom kojeg je Ana Calvi otvorila sat i 45 min ranije po danu na Aqua stageu što je bilo puno prigodnije dok su na Terri u to vrijeme već prašili The Ting Tingsi. Okej, povukao sam paralelu, ali sam si rekao da neću biti kritičan previše i da ću se pokušati zabaviti maksimalno koliko je moguće. Imao sam svoje koncerte koji su me veselili, a za sve ostalo ako me iznenadi ok, ako ne, ne. Dočekali smo taj „Jungle Drum“ i preselili se na Aqua-u.

Woods

Za mene glavni bend prvog dana. Woods, koji slove kao odličan live bend, nije se smjelo propustiti. Zadnji album sam dobro znao no prijašnje sam poslušao tek na trajektu Mali Lošinj – Zadar chillajući na palubi. Nekoliko stvari sa dugim instrumentalnim dionicama su me oduševile. Takvih dionica nije nedostajalo u live svirci i zvuče fenomenalno. „Size Meets the Sound“ mi je definitivno jedna od naj pjesama. Kad sam ju čuo uživo podsjetila me na isto odličnu i sličnog naziva „Soul Meets Body“ od Death Cab for Cutie. Uživao sam u njihovom nastupu koji je bio u pravom duhu Terranea, ali to je bio tek prdac u vjetar u tom prvom danu kojeg su potpuno zasjenili engleski dance-punkeri The Prodigy.

The Prodigy

Iznenadni otkaz nastupa Azealie Banks mi je pobudio nadu da bi me mogli iznenaditi sa nekim zanimljivim zamjenskim bendom no uspjeli su nabaviti samo repere Fun-da-Mental. Zbilja šteta što se Fat Boy Slim nije uspio udobrovoljiti, to bi me zbilja razveselilo i upotpunilo bljedunjavi prvi dan. No, kako bilo da bilo, imali smo priliku malo prošetati festivalom i istražiti što su nam sve ove godine pripremili i kakvim sadržajima nam žele uzeti novce. Zadržali smo se na Red Bull Music Academy stageu gdje je bila instalirana fora LCD DJ kućica. Za DJ pultom se nalazio Norman Jay koji je puštao odličan drum’n’bass, ali bilo je tu još svega, house, funk, soul itd. Brzo sam se rasplesao, štoviše razbacao sve po svuda i izbacio sav višak energije i dobro zagrijao za The Prodigy.

The Prodigy uz The Chemicals Brothers su mi bili glavni srednjoškolski bend, a njihov nastup na INmusicu 2008 jedan od najboljih odnosno najenergičnijih koncerata. Tada su me iznenadili koliko su dobri uživo iako sam jedva otišao na koncert govoreći kako im je slava prošla. Pet godina poslije opet ista stvar, osim što mi za razliku od INmusica, Terraneo nije festival za The Prodigy, bar ga ja tako ne doživljavam. Prema očekivanjima privukli su možda do sada rekordan broj ljudi i zapalili publiku. Nakon prvih par pjesama, dosadilo mi je stajanje u zadnjim redovima. To sigurno nije bend za stajanje i slušanje. Uletavam u naguravanje iliti šutku. Ubrzo moja suha majica upija sav znoj fanatičnih luđaka koji su goli letjeli po svuda. Odustajem od šutke kad sam shvatio da se ludiram bezveze, a da pjesmu zapravo i ne znam. Nisam htio više riskirati neki lakat ili nečiju glavu u zubima, imam se čemu veseliti, nisam kupio jednodnevnu kartu kao većina oko mene. Setlistu su osvježili novim materijalima koji će se vjerojatno pojaviti na novom albumu „How to Steal a Jet Fighter“. Album koji će ih dalje održavati na životu, ali teško da može ponoviti slavu ploča iz 90-ih na kojima žive već zadnjih 15 godina. To je bilo to za prvi dan, jedino mi je bilo malo žao što nisam stigao na Mayales koji su nastupili u 19:45.

Četvrtak 08/08/ – Dan drugi

Rano terraneovsko buđenje uz neizdrživu vrućinu u šatoru već u pola 8. Brzinsko spremanje i hitna evakuacija iz kampa. Hvala bogu imamo skuter i možemo brzo kamo god hoćemo. Odlazimo do grada na kavu i pronaći nešto za doručak. Mislili smo posjetiti Terraneo beach kojeg pronalazimo usprkos tome što nisu stavili nikakve znakove i putokaze, ali nas zaustavljaju na cesti i govore kako ne možemo skuterom skroz do plaže, wtf? Koliko ima pješice? – 3 km! Yeah right, nismo biciklirali i dolazili skuterom da bismo pješačili. Otišli smo na dobro staro mjesto u Solaris, gdje su nam se kasnije tokom dana pridružile Splićanke Melita, Izabela i njihova prija.

Bosnian Rainbows

Bosnian Rainbows, Teksašani koji zapravo nemaju nikakve veze sa Bosnom, ali im se na neku foru svidio taj naziv. Sastavljeni su od muževa iz The Mars Volta i ženski iz Le Butcherettes. Otkad je objavljena satnica znao sam da ću se morati dobro potruditi stići do 19 h na njih. Ali kako se odvojiti od plaže i chillanja uz tako divno društvo? Okej, nije razlog zašto sam zakasnio na Bosnian Rainbows, ima nešto i u tome što smo morali u restoran Gušti na klopu gdje smo naručili sve živo i tako se natrpali da smo morali malo preživati poslije klope. Zvuk sa Terra stagea dopirao je do kampa, spremajući se slušao sam sve najbolje pjesme kako mi prolaze. Došao sam na sam kraj nastupa, na final jam koji mi je uz reakciju publike i njihova ozarena vesela lica govorio da se radilo o odličnom nastupu. Vokalistica Teri Gender Bender je neka malo luđa, ima fucked up pokrete i kad pogleda nekog u prvim redovima brijem si da mu i nije baš svejedno. Muški podnosim zajebanciju na svoj račun što sam propustio jedan od najboljih nastupa i preklinjem u sebi Terraneo što takav bend stavi u *ebenih 19 h i što ih nisu uspjeli uhvatiti niti oni koji su znali da se isplati doći, a eventualna slučajna publika koja bi ih poslušala da su bili u kasnijem terminu nisu imali niti najmanju šansu.

 

Punčke

Dok smo prilazili stageu gdje su nastupale nabrijane Vinkovčanke netko me usput pitao onako, „to su dve cure i frajer jel’?“, samo sam potvrdno klimnuo. Ali ipak se radi o tri cure, iako bubnjarica svojim bucmastijim izgledom, kratkom kosom i pravo muškim lupetanjem po bubnjevima, prije vuče na nekog dječarca. Anyway, cure rasturaju. Meni to sve dobro. Znao sam samo pjesmu „Patra Pan“ za koju imaju spot, ali i sve druge su mi bile dobre. Frontmanica je otkačena, malo priča gluposti u pauzama, ali sve je to normalno, doći će i to na svoje mjesto sa iskustvom, a i razumljivo, ipak im je ovo najveći gig do sada pa uzbuđenje čini svoje.

Gang of Four

Gang of Four ili bolje rečeno Gang of Andy Gill, gitarista koji je jedini preostali član početne četvorke. Andy je tijekom čitavog nastupa zračio autoritetom i davao do znanja tko je frontman, dok je mlađahni John “Gaoler” Sterry vokalom kao s ploče, odlično odrađivao posao. Koncert su otvorili sa „Return The Gift“ i u startu rasplesali ekipu, a do vrhunca su nas doveli najvećim hitovima „Damaged Goods“ i „To Hell With Poverty!“. U performanceu je nastradala još jedna mikrovalna pećnica koju već tradicionalno mlate tijekom čitave „He’d Send In The Army“. Mislim da nije ništa osobno protiv mikrovalnih pećnica, jednostavno im se sviđa zvuk koji proizvodi dok puca i raspada se. O kvaliteti nastupa i svirke i ne marim previše, jasno je da u ovakvom sastavu to ne može biti ni približno kao prije 20 ili čak 30 godina no čuti već spomenute hitove mi je bilo itekako drago.

Calexico

Ubrzani Terraneo život, jurcanje vamo tamo, sunce i to sve skupa zajedno me malo umorilo, a na multi-vitaminskom soku se jednostavno ne može. Morao sam prije Calexica malo sjest na travicu kraj Terra stagea sa koje se nikako nisam mogao odvojiti, tako da sam pola koncerta od tamo poslušao. Napokon sam smogao snage i umiješao se u masu nošenu latino-američkim štimungom. Taman su se lagano prebacili u indie-rock vode sa „Maybe On Monday“ i nastavili sa „All Systems Red“ koju su opet razvalili te se pri kraju vratili natrag u latino štih. Setlista je posložena odlično, baš idealna za Terraneo i njegov ambijent. Dosta različit koncert od onog u Zagrebu nedavno, a mislio sam kako će biti vrlo sličan. Stvarno su veliki i sve mi draži bend.

My Bloody Valentine

Kao pravi glazbeni fanatici, znali smo što nas čeka i na vrijeme nabavili čepiće za uši. Na stageu su postavljena dva zida sastavljena od hrpu pojačala, većinom Marshall, ali bilo je svega. Djelovalo je zastrašujuće. Bio sam hrabar i čekao početak koncerta bez čepića u ušima, no snaga kojom me prvi takt odvalio je bilo nešto nevjerojatno. Čepići su jednostavno must have, jer osim što ti spase sluh, promjene i spektar zvuka, tako da se vokal i gitare bolje čuju. Dobra strana svega je što se ovoga puta definitivno nisam mogao žaliti da netko priča za vrijeme koncerta, to je bilo naprosto nemoguće. Svako malo me je netko dolazio pitati za čepiće, nisam ih niti čuo što pitaju, samo sam im svima redom odgovarao „Uzmi na info pultu!!“. Navodno ih je i tamo nestalo pa su si ljudi gurali maramice u uši. Smiješni prizori. Kako se koncert bližio kraju sve nas je bilo manje i manje, ljudi su posustajali pred zaglušujućim repetitivnim dionicama koje su trajale i po 5 min. Nisam se predavao do samoga kraja, no generalni utisak mi je da je to bio samo dobar doživljaj jer još nisam doživio takvu snagu zvuka, ali da li bih ponovio? Ne hvala. MBV ću još pamtiti po jednoj curi s kojom sam imao rekordno dug eye contact, oči su nam se još par puta srele tijekom koncerta, a pred kraj je otišla. „Vratit će se ona“, mislio sam, yeah right, nestala je.

Pinkunoizu

Tužan, umoran i pospan sam čekao Pinkunoizu, danske psihodeličare za koje su Horrorsi rekli da su imali jedan od boljih nastupa na ovogodišnjem Glastonburyu. Pinkunoizu su zaista zvučali super. Slušao sam ih sjedeći sa strane na Terra stageu koji je bio poluprazan jer je većina ekipe bila na Dubiozi. Umor i pospanost su me skroz razdražili, razbili mi strpljenje i izbacili iz doživljaja pa sam prije kraja odlučio otići spavati.

Petak 09/08/- Dan treći

I posljednji dan Terranea počinje standardno. Buđenje pod pritiskom vrućine u šatoru, brzinsko spremanje i bris u Solaris u hladovinu. Skompali smo se sa curama koje su radile fejk tetovaže djeci na plaži i malo ih uveseljavali dok su one nama zauzvrat dopustile da punimo mobitele kod njih. I tako mi chillamo i u jednom trenutku dva smiješna tamnoputa klinca u crnom prođu u blizini. Bili su to dečki iz benda The Bots. Dva buraza, jedan 17, drugi 19 godina. Bubnjar sa ogromnom mikrofonkom većom od njega samog, a drugi vuče na Pharrella. Odmah sam skočio i otišao do njih, na prvu se uopće nisu nadali da sam ih prepoznao kao bend, kad su skužili full su se iznenadili i baš bili nekako sretni. S njima je bio još i tour manager, isto neki kul lik. Zaboravili su kupaće gaće pa su me pitali gdje bi ih mogli nabaviti, čak i da im posudim svoje, yeah right! Nadam se da su se uspjeli okupati, klošari jedni blesavi. Rekao sam im da mislim da će biti najveće iznenađenje ovogodišnjeg Terranea, na što mi je Mikaiah rekao da su im to već mnogi rekli.

Danas nikako nisam htio napraviti istu grešku kao dan ranije kad sam zakasnio na Bosnian Rainbows. Moram krenuti ranije sa plaže, jer se prije nastupa Cloud Nothingsa kojima sam se najviše veselio, valja propisno zagrijati.  Ekspresno trpam bolognese u Guštima, nabavljam cugu, dvije bombice vodke i dva Burna fresh i već u 18:05 sam bio ispred ulaza i cugam solo na suncu. Djelatnici Šibenik parkinga me malo čudno gledaju, pogotovo jer mi je cuga izgledala koda je tekućina za pranje vjetrobranskog stakla. U sat vremena to rješavam i uletavam kao nisko leteći avion prema Terra stageu, Cloud Nothings!!

 

Cloud Nothings

Kao što sam i očekivao, rani termin, plus manji broj kužerske ekipe koja je ove godine odlučila preskočiti Terraneo, rezultiralo je slabom posjetom. Otprilike kao i na Bosnian Rainbows dan ranije. Prijatelj je pričao kako su u Katowicama na Off festivalu bili fenomenalni i kako se prvih 10 redova konstantno pogalo iliti naguravalo. Super, ovdje ukupno ima 10 redova, ali na parove razbrojz. Jbg, živimo gdje živimo, kvaliteta se gura u slabije termine, a u udarnim terminima imamo 3ppere, Dubioze, Krankšvestere itd. koji će napuniti koncertni prostor iako ih možemo ćuti svaki vikend negdje u blizini. Znaju ti dečki dobitnu formulu za Balkance i čime treba napuniti tekstove pjesama, udri veseli ritam i to je to. No da se vratim na indie-rockere iz Clevelanda. Od prve „Stay Useless“ do zadnje „Wasted Days“ sam uživao. Bila je jedna u sredini koju nisam znao, valjda neka nova ili me burn-vodka toliko pomutila da nisam skužio. Setlista je bila sastavljena uglavnom sa stvarima sa zadnjeg albuma što je totalno opravdano i očekivano. Vrhunac se očekivao na „Wasted Days“ i nevjerojatna sreća mi je bila kad sam vidio kako se nekolicina uživljenika odvojila sa strane i počela šutku. Pridružio sam im se sa guštom. Nadam se da će nas posjetiti opet.

Svi Na Pod

Bend iz susjedne nam Srbije i jedno od ugodnijih iznenađenja. Načuo sam da su dobri, pogledao sam samo jedan spot na Youtubeu i činilo mi se ok i zabavno, ali uživo su me totalno oduševili. Electro-pop-reggae-rock-disco-funk kombinacija i svaka pjesma priča za sebe. Više ne znaš što očekivati. U svakoj pjesmi se može čuti niz utjecaja i kao da su mini vremeplovi kroz plesnu glazbu od 70ih pa do danas.  Ovaj bend moram doma malo pomnije poslušati i što prije opet uhvatiti uživo.

 

The Cribs

Bili su mi jedan od prvih bendova s kojima sam otkrivao indie-rock žanr. S vremenom sam ih skoro pa zaboravio, zadnji album me nije previše oduševio. Previše deranja i premalo pjesama koje bi mi se dovoljno uvukle pod kožu da ih češće poželim stavljati u playlistu. Obično ne propuštam koncerte, pogotovo kad se radi o ovakvom tipu benda, ali njih sam svjesno i bez grižnje savjesti preskočio u Zagrebu, djelom i zbog malo pretjerane cijene karte od 80 kn. Bilo mi je drago što ću ih ipak vidjeti na Terraneu. Krenuli su sa svirkom, a meni najednom iz dupeta u glavu sine, pa ja sve ove pjesme znam! I prejebene su! „Cheat On Me“, „Mirror Kissers“, „Hey Scenesters!“, „Men’s Needs“ samo su neke na koje su me preplavile emocije, jest potaknute alkoholom, ali svejedno, osjećaj krivnje pomiješan sa nevjerojatnom srećom. Dokopao sam se prvog reda i ograde. Uživljen maksimalno, urlam, skačem i sve u kodeksu koncertnog ponašanja, a pokraj mene neki dečko pristojno naslonjen, pije pivu i puši cigaretu. Malo ga guram, možda i namjerno pa onda još jače i jače dok ga nisam skroz isprovocirao. „Alo bolan!“ kaže mi. Jedva sam dočekao da mu kažem da ide pit pivu i pušit otraga, a ne u prvom redu. Poslije koncerta smo se pomirili i prošlo je bez incidenta. Bilo bi šteta pokvariti si dojam koji su ostavila braća Jarman. Blizanci Gary i Ryan te njihov mlađi brat Ross odradili su, da oprostite, jebeno dobar live nastup i ponovno me osvojili.

The Bots

Došao je red i na mladce koje sam sreo u Solarisu. Mikaiah Lei na gitari i njegov tri godine mlađi brat Anaiah Lei na bubnjevima sa ogromnom mikrofonkom  i aparatićem za zube koji se konstantno svjetluca od neprestanog smijanja.  Uz njih na turneji ih prati i mama i snima njihove nastupe sa iPadom te njihov tour manager. Ovo je valjda najmlađi bend kojem sam se toliko veselio i toliko očekivao. Nisu me razočarali. Svaka pjesma je vrištala od energije i sa pravom ih prozivaju novim The Black Keysima  koje su mnogi priželjkivali na Terraneu. Opet sam bio u prvom redu, ovoga puta uz mene je bio jedan stariji fanatik, ali za razliku od bolana, u pravom moodu, cijelo vrijeme vičući: „You are the future!!“. Mikaiah se često zna iznenadno baciti u publiku i crowd surfati, ovoga puta su prvi redovi bili malo prerijetki za to, ali se ipak spustio u publiku. Po takvim i sličnim trikovima kojima se služe i puno iskusniji bendovi se vidi da su stvoreni za rock zvijezde i da su spremni na sve, a očito imaju i jaku potporu u roditeljima. Na kraju koncerta su brzo došli do oduševljenih novopečenih fanova i slikali se, pričali itd. Sjetih se jedne kratke rasprave sa Danijelom Dvornik na njenom facebook pageu kada je branila svoju kćer kako svatko u svojoj ranoj karijeri ima svakakvih krivih poteza i smiješnih ekscesa i da je svaki početak takav. Baš bih ju volio upoznati sa mladim The Bots koji su već do svoje punoljetnosti obišli većinu velikih svjetskih festivala među kojima su Primavera, Rock am Ring, Nova Rock, Sziget, Latitude itd i od samog početka krenuli pravim putem.

Aloe Blacc

Odmah ću reći. Osvojio je Terraneo! Termin od 22:30 na glavnom stageu i njegov glavni hit „I Need A Dollar“ kojeg svi znaju, privukli su veliku većinu prisutnih na zadnjem danu festivala. Gledao sam okolo sebe, svi su plesali, smijali se i bili više nego ugodno iznenađeni. „Loving You Is Killing Me“ me totalno pogodila u žilu, uopće nisam bio svjestan da on pjeva tu stvar, odličan radio hit. Prisjetio sam se koliko zapravo volim r&b i soul i koliko je plesna i zabavna ta mjuza, pogotovo kada se izvodi na ovako dobar način. Aloe iza sebe ima dobro uigran bend, set backvokala, trubača itd. Sve je posloženo u jedan dobro programiran show što me podsjetilo na isto sjajan nastup Janelle Monae prve godine održavanja festivala. Za kraj je otpjevao „Wake Me Up“ , veliki hit koji je nastao u suradnji sa Aviciiem koji mi je uživo bez trash elektronskih dionica jako dobro sjeo. U ovom trenutku sam se osjećao opijen Terraneom i pravom terraneovskom atmosferom koju sam osjećao i prve dvije godine. Sreća!

Sea + Air

Nakon odličnog nastupa Aloe Blacca mi je bilo svejedno što dalje, dan mi je bio toliko dobar i svime sam bio toliko oduševljen da mi je dalje sve samo bonus. Plan mi je bio My Buddy Moose, ali su mi glazbeni kolege ukazali na Sea + Air, jedan cool mali bend na Kino Šiška stageu. Poslušao sam ih, jer My Buddy Moose sam ionako već vidio, a imat ću sigurno prilike opet. Azimut stage, za čiji lineup su se pobrinuli susjedi Slovenci, bio je full ispunjen, što me iznenadilo. Očito reputacija kroz bendove koje Kino Šiška ugošćuje u svojoj zemlji su zainteresirali lokalnu publiku da provjere kakav su repertoar ponudili za Terraneo.  Na žalost smo stigli pred kraj nastupa, ali po onom što smo čuli zvuči vrlo zanimljivo i ubuduće ih se treba uhvatiti u cijelosti. Kasnije nisam odolio da im ne priđem i pohvalim nastup. Saznao sam da su par i da je on iz Njemačke, a ona iz Grčke. Totalno su cool.

 

New Wave Syria, Wu-Tang and shit

U zadnje vrijeme ima sve više tih muško ženskih electro dua. Svi su na sličnu šemu, ali za sad su mi Trust daleko ispred svih. Rangleklods su mi bili super na INmusicu, a Syrianci su isto vrlo dobri, ali s obzirom na to da nisam niti jednu pjesmu znao otprije, a burn-vodka je prestajala djelovati, postalo mi je teško pratiti, a noge su bile sve teže. Ispratio sam nastup do kraja i otišao do glavnog stagea uhvatiti taj famozni Wu-Tang.

Rap i nije moj đir, ali ga mogu shvatiti. Sjeo sam se sa strane na travu i promatrao prve redove kako luduju i kako su u elementu i mislio si da se vrijeme vrati nekih 2-3 sata u nazad da bih i ja bio unutra i zabavljao se makar nije moj đir. Ovako sam ubrzo iz sjedećeg položaja prešao u ležeći u kojem sam se onesvijestio. Nadam se da natpis na mojoj majici „What the fuck am I doing here lying on the floor?“ nije nekom dobro došao za neku epic fotku koja će jednog dana osvanuti na 9GAG-u i skupiti više tisuća lajkova. (Da bar).

Iz dubokog sna me bude nabrijani elektronski bitovi ženskog DJ dua Blond:ish. Dvije plavojke su vrtile dobro, ali nije mi to bilo baš za taj ogroman Terra stage. Većina se nalazila na Aqua stageu na Darkwood Dubu na koje dolazim na sam kraj. Baš mi je dobro zvučalo, no više nisam imao ni gram snage za cupkanje. Žao mi je što sam propustio Jana Kinčla aka DJ Zero i Dubfirea, ali u ovom odličnom i vrlo sadržajnom danu se moralo nešto žrtvovati. Najbolji Terraneo dan ikad!

 

Organizacija: Plusevi i minusi

Plus za Terraneo Beach, valjda. Nisam bio, ali sudeći po slikama je cool. Žao mi je što nisam bio, ali kako smo imali skuter i mogli smo kamo smo htjeli, nismo se odlučili na mamurno pješačenje od 3 km ili traženje kako do busa itd.

Kartice za brzo plaćanje su definitivno plus, makar mi je na kraju ostala za uspomenu jer mi se u subotu nije dalo tražiti gdje se vrati, a i bojao sam se da će mi reći da jednostavno više nema sitnog 14 kn i da odjebem.

Kino Šiška Day, odnosno Azimut stage trećeg dana – big win! Prva dva dana su se izmjenjivali DJ-i iliti selektori no zvuk mi je bio preglasan, visoki tonovi su ubijali i nije mi bilo ugodno previše se tamo zadržavati, tako da su ležaljke za chillanje u blizini bile uzalud.

Zvuk na Terra i Aqua stageu je bio odličan, nema zamjerke i treba se istaknuti, jer su to inače dosta česte žalopojke, a kad je sve u redu onda se ne zna pohvaliti.

Mala kapelica za vjenčanje na brzaka i photo booth su super detalji, takvih sadržaja nikada dosta. Na žalost fotka kreirana u photo boothu mi je u naguravanju na Prodigyu ispala iz džepa, nadam se da je bar izmamila smiješak nekom volonteru ili volonterki koji su sljedeće jutro kupili smeće.

Nisam žalio za izbacivanjem trećeg koncertnog stagea. Na njemu sam češće propuštao dobre nastupe nego ih hvatao jer su se Aqua i Terra prijašnjih godina još bolje i kvalitetnije nadopunjavali. Future Islands i Handsome Furs su jedina dva giga koja sam tamo pratio.  Ove godine je taj dio bolje iskorišten – Red Bull Academy Stage je bio idealno mjesto gdje si uvijek znao što možeš očekivati ako si se želio rasplesati.

Minus za PRErazvodnjenu pivu.

Minus za ViP terasu. Totalno se nije uklapala u alternativni look festivala. Ja bih tamo nekakav lunapark postavio, mini ferris wheel ili nešto.

Veliki minus za isključivanje vode na koncertnom prostoru prvog dana. Kužim da se treba zaraditi, ali ne na ovako bezobrazan način. Out of order my ass.

Nisam razumio zašto su ove godine maknuti toi toi pisoari iz kampa, a nasuprot Terra stageu ih je bilo i više nego previše. I onda odmah ujutro moram ići u smrdljive i pokakane toi toi-e samo na piš-piš. A kakve sam sreće uvijek sam uspio odabrati onaj najdivniji.

Zaključak

Terraneo festival broj 3 je preživio. Na festival sam došao blago razočaran ovogodišnjim lajnapom, razmažen kroz prve dvije godine, ali i dalje mi je vrijedilo 300 kn. Došao sam po tih nekoliko koncerata koji su me zanimali, a dobio sam daleko više nego sam se nadao. Svoje nutarnje settingse sam dobro posložio, nisam imao prevelika očekivanja, a kad se tako posloži uvijek ispadne dobro. Zbog manjeg broja zanimljivih koncerata bio sam opušteniji nego prošlih godina kada sam jurcao sa jednog na drugi stage, što je još jedan bitan faktor za dobru zabavu.

Prvi dan je bio daleko najlošiji dan Terranea za mene, dok je za Terraneo vjerojatno značio financijski spas i moguće da je zabilježen rekordan broj posjetitelja u jednom danu. Drugi dan mi je ajmo reći bio standardno dobar Terraneo dan, Terra stage kao da je Mate Škugor odradio, a nekako vjerujem i da je. Treći dan mi je najbolji dan Terranea do sada i mogao bi biti putokaz u kojem smjeru dalje. Nadam se da su financijski prošli bolje nego prethodnih godina i da su se potezi sa The Prodigy i Wu-Tang Clanom opravdali. Nadam se da se vidimo i sljedeće godine. Ipak ću se do kupnje ulaznice strpiti bar do prve objave lineupa jer financijska računica je ipak na prvom mjestu, to se ove godine itekako vidjelo i osjetilo, na ponašanju organizatora, na licima volontera, na lineupu.